UEFA je u prosincu 2013. godine donijela odluku kako će se EURO 2016. u Francuskoj po prvi put održati s 24 ekipe. Osim što je to omogućilo “novim” reprezentacijama plasman na najkonkurentnije kontinentalno natjecanje, donijelo je i format oko kojeg se lome koplja je li dobar ili previše pogoduje “malim” ekipama. Istina nije negdje u sredini, već je format dobar baš zato što i naizgled slabije ekipe imaju šanse za plasman na Euro, a isto tako i za prolazak grupne faze.
Krštenje novog formata
Na prvo ovakvo prvenstvo kvalifikacije su bile podijeljene u devet skupina, od kojih je u osam bilo šest reprezentacija dok je u jednoj bilo pet. Plasman na Euro izborile su najbolje dvije ekipe iz svake skupine te jedna najbolje trećeplasirana reprezentacija. Uz to, osam preostalih trećeplasiranih reprezentacija razigravalo je za četiri završna mjesta za Euro u Francuskoj.
Ovakav način kvalifikacija omogućio je debitantske nastupe na Europskom prvenstvo za pet različitih reprezentacija. Nastup su izborile Albanija, Island, Sjeverna Irska, Slovačka i Wales. Sve te ekipe su u svojim kvalifikacijskim skupinama bile na jednoj od prve dvije pozicije što bi značilo da bi i u slučaju prošlog formata barem kroz playoff imale šansu za plasman na Euro.
Protivnici ovog formata sigurno su bili ušutkani vidjevši da je od pet debitanata, četiri izborilo nastup u osmini finala, a ona koja nije, Albanija, osvojila je tri boda te je zbog lošije gol-razlike zakinuta za prolazak grupne faze.
Sjeverna Irska dala je svoj obol prvenstvu ponajviše zbog pojave Willa Grigga te pjesme koja je postala viralna baš zbog njegovih nastupa u Wiganu. Oni su svoj put završili u osmini finala porazom od Walesa koji je vođen Garethom Baleom ispao od prvaka Portugala. Posljednji debitant, Island, poznat je svima ponajviše zbog rutinske pobjede nad Englezima te stvorenim trendom dugih ubacivanja sa strane koji se sada koriste u mnogim klubovima i reprezentacijama.
Prednosti i mane
Format sigurno nije idealan kad se po prvi put otkad se za pobjedu dobiva tri boda jedna ekipa plasirala dalje sa samo tri osvojena boda. Na prvom izdanju s ovakvim formatom, čak su dvije ekipe, Portugal i Sjeverna Irska, izborile plasman na taj način, a Portugal je otišao i do kraja igrajući neestetičan nogomet.
Iako se u iduća dva prvenstva (2021. i 2024.) ponovio slučaj da ekipa s tri boda prođe skupinu, to i dalje ne znači da je to optimalan način za prolazak skupine. I dalje morate nekoga pobijediti da bi prošli grupu, a možete isto učiniti i ako ostvarite sva tri remija što je također znak da niste zalutali na prvenstvo.
Ono što je najbitnija stavka ovakvog formata je što rijetko koja ekipa izgubi sve šanse za prolazak skupine prije odigravanja trećeg kola. Prije osam godina to se dogodilo Ukrajini. Prije tri godine takvu sudbinu doživjela je Sjeverna Makedonija dok je ove godine u Njemačkoj to snašlo Poljsku. Tako je na tri uzastopna Europska prvenstva samo jedna od 24 ekipe bila samo prolaznik u trećem kolu.
Uzmimo za primjer 2012. godinu kada su čak tri ekipe od njih 16 izgubile teoretske šanse za nastavak natjecanja. Osim što ovakav format pomaže održavanju kompetitivnosti, tjera ekipe da u svakom kolu, bez obzira na rezultat igraju do kraja jer svaki primljen ili zabijen gol itekako znači za konačno stanje na tablici.
Format naizgled pogoduje lošijim reprezentacijama. To se ponajviše opravdava time što ekipe kojima se ne daje previše izgleda često prođu skupinu. Nekad su to bili Wales i Sjeverna Irska, ove godine su to Slovačka, Gruzija i Slovenija. No, format je svima poznat prije početka natjecanja, svi znaju što im treba za prolaz te slažu plan igre shodno tome.
Mana je ipak baš u tome što ekipe znaju što im treba za prolaz. Primjer toga je utakmica Slovačke i Rumunjske gdje je remi obje ekipe vodio dalje bez obzira na to kako utakmica između Ukrajine i Belgije završi. Kao što se i očekivalo, Rumunji i Slovaci su odigrali prijateljskih 1:1 i ostvarili plasman u osminu finala.
Ipak, nećemo dati da nas zavara recency bias i spomenut ćemo sličnu situaciju s Eura 2004. kada su također dvije ekipe znale što im treba za prolaz. Danskoj i Švedskoj trebao je remi s dva gola ili više kako bi, bez obzira na to s kolikom razlikom Talijani pobijedili Bugare, prošli dalje. Naravno, Nordijci su odigrali 2:2 i tako su izbacili Azzurre s prvenstva.
Nogomet će uvijek biti žrtva ovakvih situacija bez obzira na to kakav format bio. Većina utakmica zadnjeg kola donosi gomilu mogućih scenarija, a ekipe će uvijek odabrati onu optimalnu za prolaz. Tako su učinili Danci i Šveđani, a kasnije Slovaci i Rumunji. Ne sumnjamo da će ovakvih situacija biti i u budućnosti, no to svakako nije problem formata natjecanja.
Zašto ovaj format ima smisla?
Mnogi nogometni fanatici reći će kako je format primarno uveden da se pogoduje manjim reprezentacijama koje ne bi mogle drugačije izboriti nastup na Euru. Realnost je takva da je UEFA primarno format proširila zbog većeg broja utakmica, a samim time i veće zarade. No, ako bi gledali situaciju van financijske, došli bi do zaključka da je nogomet u Europi, a vjerojatno i u svijetu, došao na potpuno novu razinu.
Floskula “svi danas igraju nogomet” u većini slučajeva je besmislena i način analize u kojoj se odabire linija manjeg otpora. Međutim, Europa više nije ograničena na desetak najboljih timova koji su redovni sudionici završnica Eura. UEFA broji 55 članica, a izuzev San Marina, Lihtenštajna i Gibraltara, ostale reprezentacije često znaju namučiti neke bolje ekipe. Sve to daje za pravo UEFA-i da proširi format na 24 reprezentacije, a bliža budućnost možda nosi i format sličan prošlom Svjetskom prvenstvu u Kataru.
Protivnika proširenja će uvijek biti, a najglasniji će biti oni koji bi se ionako plasirali. Nogomet danas stvarno igraju svi te ne treba podcjenjivati neke reprezentacije koje izbore nastup na najboljem kontinentalnom natjecanju na svijetu. Klupski nogomet postao je predvidiv. Ako se isto dogodi i u reprezentativnom svijetu, nogomet bi mogao u potpunosti izgubiti smisao.
