Gledajući finale Superkupa Španjolske, kojeg su igrali vječni rivali Real Madrid i Barcelona, jedna stvar je bila jasna – Kraljevi su trenutno miljama ispred Katalonaca. Uostalom, to sugerira i rezultat iz meča – 4:1 za Real Madrid. Ipak, nešto drugo je upalo u oko. To je način na koji je Real Madrid došao do ove pobjede, a koji je ustvari idealna ilustracija načina na koji Carlo Ancelotti, proslavljeni trener, dolazi do pobjeda u većini slučajeva.
Kao vjerni fan Real Madrida od 2002. godine, dva trenera su obilježila ‘moj’ period navijanja za Kraljeve – Zinedine Zidane i upravo Ancelotti. Vincente del Bosque je mogao biti i treći, samo da je Florentino Perez imao više strpljenja za njega (i realno gledajući, više pameti). Zidanea je teško analizirati, to je čovjek koji jedino iskustvo u trenerskom poslu ima s Real Madridom, te je u pauzi između dva navrata na klupi Kraljeva, kao i od odlaska s mjesta trenera Madriđana, bio bez posla, svojom voljom naravno.
Ancelotti je nešto drugo. Real Madrid mu je sigurno među najuspješnijim projektima, ali daleko od jedinog – Talijan je još vodio Parmu, Juventus, AC Milan, Chelsea, PSG, Bayern Munchen, Napoli i Everton. Njegov kabinet trofeja krasi ukupno 25 različitih titula, što u državama u kojima je radio, što na europskom ili čak svjetskom nivou. Način na koji je, većinom, dolazi do ovih titula je fokus ove priče.
Kao što je već u startu navedeno, finale Superkupa Španjolske je modus operandi načina na koji igraju Don Carlove ekipe od početka njegove karijere. U svrhu toga, pitat ću vas: Kada ste zadnji put vidjeli istinsku dominaciju jednog tima kojeg vodi Ancelotti? Ja, kao fan kluba kojeg je Ancelotti vodi već evo petu sezonu (u dva navrata), mogu reći da je protiv nekog ozbiljnijeg kluba nisam vidio jako dugo.
Naravno, to možete pripisati zemlji iz koje Ancelotti dolazi – to je taj talijanski stil, bez kompromisa i bez pretjerane ljepote, gdje je u fokusu rezultat. To je sasvim fer, ali se Ancelottijev stil vođenja ekipe digao iznad razine objašnjenja ‘on je iz Italije’, već je postao svoja ‘zvijer’. Ono što već dugo vremena odlikuje klubove koje Ancelotti vodi, s posebnim fokusom na Real Madrid kao najnedavniji primjer, je egzekucija, mirnoća i tajming.
U Ancelottijevom svijetu, nije poanta biti dominantan, imati 32 šuta na gol i natjerati protivničkog vratara da traži veću plaću nakon utakmice. Don Carlo preferira jedan, praktički, gospodski nogomet koji se oslanja na to da svaki tim, ako govorimo o borbi između momčadi slične kvalitete, ima svoj ‘prozor’ u meču koji može napasti. Pri tome to vremensko razdoblje ne mora biti nešto što će se pokazati i reći vam u lice ‘sad me napadnite, sad možete’, već se to nekada otvori inercijom, a vaše je kao trenera da prepoznate prigodu i uzmete je.
To se nadovezuje na nešto drugo što Ancelotti ima, u čemu je vjerojatno najbolji na svijetu – mirnoća. Naime, kod mnogo ekipa, posebno onih kojeg vode, budimo otvoreni, neadekvatni treneri, može doći do panike u nekim trenucima. Bilo da je riječ o traženju specifičnog rezultata ili o trenutku koji postane prevelik za tu momčad, dođe do trenutka u kojem sve krene nizbrdo, te se igrači jednostavno izgube na terenu. Kod Ancelottija toga nema, ali sve počinje od njega – točnije, od njegovog ponašanja pokraj terena.
Mnogi su od toga napravili meme, ali je zaista istina – Don Carlo ima dvije emocije. Jedna je mirnoća i kameno lice, a druga je famozna podignuta obrva. Dok je to nekima smiješno, drugi će reći da je to dio genija, jer je Ancelotti lider ove ekipe. Pokazivati emocije je uredu, uostalom Jürgen Klopp to radi na skoro svakoj utakmici, a on i je među najboljim trenerima današnjice, ali u ovom kontekstu biti miran i podnijeti sve što Ancelotti podnosi, što uključuje i najveći pritisak u svijetu nogometu, predstavlja mnogo bolji način nošenja s raznim pritiscima.
To se najbolje pokazalo u dvomeču polufinala Lige prvaka iz sezone 2021./2022., kada je Real Madrid na samo 5 minuta do kraja susreta bio pred ispadanjem od Manchester Cityja. Da se Ancelotti ‘upalio’ i emotivno reagirao na gol Mahreza, to bi unijelo paniku među njegove pulene. On je to skoro pa i ignorirao, uzeo svoju žvakaću gumu i mirno nastavio voditi utakmicu, koja ga je odvela u produžetke, a zatim i u finale i do 14. titule Lige prvaka za Kraljeve.
Egzekucija je ključna u nogometu. Njena važnost je opala djelomično zbog brzine današnje igre i većem broju prigoda koje se događaju u svakom susretu, ali je još uvijek opako važna. Ako se vratimo na utakmicu Superkupa između Real Madrida i Barcelone, mirna egzekucija igrača Real Madrida, točnije jednog od njih – Viniciusa Jr. – bila je razlika između mirnog finala za Kraljeve i dosta drugačije utakmice.
Kad se udubite u statistiku, vidjet ćete da je Barcelona imala više posjeda, a po broju upućenih udaraca prema golu Andriya Lunina nisu mnogo zaostajali za svojim vječitim rivalom. Međutim, Real Madrid je svoje šanse iskorištavao, dok su Katalonci, koliko su bili odlični u postavljanju sebe u poziciju za uspjeh, toliko su podbacili u egzekuciji. To je slika i prilika onoga što čini Don Carla tako dobrim trenerom – njegove ekipe, u velikom broju slučajeva, ne promašuju svoje prigode.
Veličina Carla Ancelottija nije u tome da ima svoj stil igre, da je taktički genije ili da je izmislio nešto što nikome prije nije palo na pamet. Ne, Ancelotti je samo tu. Ima svoju podignutu obrvu, svoju auru, svoje žvake i da, svojih 25 trofeja osvojenih u top pet europskih liga, s indicijom da se ta brojka još poveća ove sezone.
To je Don Carlo.
