Kažu da je Sarajevo sjecište nacija i religija, da je među najtolerantijim gradovima u Europi, pa i u svijetu, ali čak i u ovako tolerantnom mjestu mora biti nešto oko čega se ne slažu mještani – izbor nogometnog kluba. Kažu, isto, da je najveći grijeh u Sarajevu promijeniti klub – ako si kao dijete izabrao FK Željezničar, to je tvoj izbor, i s tim živiš do kraja života.
Plavi dio Sarajeva, onaj koji živi za FK Željezničar, u ozbiljnom je problemu. Njihov klub je na samom dnu, u borbi za opstanak. Iako će podrška ostati čak i u 1. ligi Federacije Bosne i Hercegovine (drugom rangu nogometa u BiH), vječno će ostati podjeb*vanje susjeda iz Bordo dijela.
FK Željezničar, ikona bosanskohercegovačkog nogometa i vjerojatno najpopularniji klub u cijeloj BiH mogao bi u drugi rang, što bi bio šok kakvog se ne može naći u povijesti bh. nogometa. Istini za volju, ne bi bili prvi bivši šampioni koji idu ligu ispod. U prvom rangu od prethodne sezone nema Leotara iz Trebinja, koji je pehar podigao 2003. Godine. Rijetki pamte totalno legitimnu titulu ekipe Modriča Maxima, koja je od tada ispala u drugi rang i kojoj ove sezone čak prijeti i treći rang bh. nogometa.
Ipak, Leotar i Modriča se ne mogu mjeriti po veličini s timom s Grbavice. Osvojili su šest titula prve lige, a od njih je uspješniji samo HŠK Zrinjski. Međutim, umjesto u kličnu s upravo Zrinjskim i Borcem, bore se sa Zvijezdom, Igmanom i Tuzlom City za opstanak. Kako je došlo do ovoga?
Kako je Željo došao u ovu situaciju?
Nema nekog točnog odgovora. Miks je mnogo stvari, od čega je definitivno najveći financijska nestabilnost kluba. Za razliku od FK Sarajevo, koji je prihvatio ideale modernog nogometa, ‘komšije’ s Grbavice se drže jakih veza s navijačima, velikog broja manjih sponzora i čišćom savješću, kada bi je klub mogao imati. Naravno, to ima svoje prednosti, ali sada na vidjelo izlaze i mane. Dugo se priča kako na Grbavici fali novca, bilo je problema i s blokiranim računima, neplaćenim nametima i dugovanjima prema različitim razinama vlasti u BiH. Igrački kadar je popunjen epizodistima, pokojim djetetom iz (mora se reći izrazito dobre) škole nogometa za koje se očekuje da će transferima popuniti dio financijske dubioze, te igračim legendama koji imaju svoju verziju last dance-a sa voljenim klubom (Sulejman Krpić, Semir Štilić, Edin Cocalić).
Ono što znaju svi koji malo bliže prate nogomet jest da nestabilnost, kao i nesreća, nikada ne dolazi sama. Tako se iz uprave kluba, koja se svako malo sastaje, rastaje, daje kolektivne ostavke i slično, sve prelilo na poziciju trenera gdje trenutno sjedi čak četvrti šef stručnog stožera u ovoj sezoni. Sve je počelo od Nermina Bašića, trenera koji se afirmirao kao dobar strateg u nižim ligama BiH, pa je terene u ovoj zemlji zamijenio Slovenijom dok ga nije pozvao plavi tim.
Bašić nije klasični trener za bosanskohercegovačke prilike, nije „sapun da se brzo potroši“. Imao sam čast razgovarati s njime više puta, a najviše o nogometu, i njegove ideje te strategije nadilaze shvaćanje ove predivne igre u BiH. Upravo zbog toga mu se moralo vjerovati, posebno nakon što je Željezničar prethodne sezone zbog Bašića došao do mjesta u europskim natjecanjima te tamo napravio fantastične stvari; izbacili su žestoko favorizirani Dinamo Minsk u prvom pretkolu Konferencijske lige, pa protiv dosta bogatijeg Neftcija skoro napravili novu senzaciju.
Istini za volju, poslije uspjeha u Europi i nevjerojatne pobjede nad Borcem u prvom kolu ove sezone te očekivanih pobjeda nad Tuzlom i Igmanom, sve je krenulo nizbrdo. Porazi od Posušja i Veleža na strani, poraz od GOŠK-a na Grbavici i ispadanje iz bh. Kupa od niželigaša Slobode natjerali su samog Bašića da ponudi ostavku (i to nakon pobjede nad Širokim Brijegom!), koja tada nije prihvaćena. Samo mjesec dana kasnije, nakon poraza od Igmana, Bašić dobija otkaz.
Apsurdno dovođenje novog trenera je dodatno pogoršalo situaciju
Na klupu sjeda, barem službeno, Haris Alihodžić, ali samo jedno kolo, prije nego što stiže Abdulhakeem Al-Tuwaijri. Ako ste upravo rekli ‘što’ ili ‘tko’, upravo tako – anonimni trener iz Saudijske Arabije sjeo je na mjesto trenera možda i najvećeg bh. kluba. On nije tu sjeo jer je bio dio nekog stručnog štaba u ovoj zemlji gdje je mogao raditi s Cristianom Ronaldom, Karimom Benzemom ili Neymarom – ne, on je došao sa sljedećim iskustvom: asistent u Sparti iz Praga, i to nekoliko mjeseci.
Epilog ovog poteza, navodno donesenog zbog najavljene ‘velike suradnje s nogometnim savezom Saudijske Arabije’? Do siječnja je Al-Tuwaijri napustio klupu Plavih, a bilanca mu je bila sljedeća: jedan bod iz pet mečeva.
Uskoro dolazi Bruno Akrapović, koji je uspio… nešto. Recimo, pobjediti FK Sarajevo rezultatom od čak 3:0. Osim ove, upisao je još jednu pobjedu (uz dva neriješena rezultata), a onda je i on otišao s mjesta trenera. Nije poznato da li je dobio otkaz ili je dao ostavku, ali čini se da je poraz od Posušja, koje je više od dvije trećine utakmice igralo s igračem manje, bilo previše za obje strane.
Što dalje?
Do kraja sezone, FK Željezničar ima pet mečeva, a trenutno se nalazi tri boda iznad zone ispadanja. Doma, pred svojim vjernim navijačima na Grbavici, čekaju Tuzlu City i Borac, dok na noge idu GOŠK-u, Igmanu i Zvijezdi. Imajući u vidu da se Igman i Tuzla grčevito bore za opstanak zajedno sa Željezničarom, da je Zvijezda već otpisana, te da je GOŠK do prije dva kola isto tako bio kandidat za opstanak, očekuje se da će Željo imati svoju sigurnost prije zadnjeg kola i dolaska (još neproglašenog) šampiona na Grbavicu.
Ako ostanu u ligi, a po svim parametrima bi trebali, opet ostaje pitanje: Što dalje? Željezničar ima probleme koji su duboko ukorijenjeni u samo biće kluba. Uprave rade s minimalnim budžetom, navijači imaju očekivanja u skladu s poviješću, a da ne bude da moj tekst ide bez spominjanja NFSBiH, nije baš i da su u ‘ljubavi’ s Vicom Zeljkovićem.
Po onome kako ja shvaćam nogomet, za budućnost FK Željezničar postoje dvije mogućnosti, a bojim se da su obje gorke pilule za navijače ovog stvarno velikog kluba. Jedna je krenuti putem FK Sarajevo, odnosno dugovanja prodati vanjskom investitoru i tako napustiti koncept ‘sportskog društva’ te otići u ‘privatluk’, gdje će se riječ popularnih ‘Manijaka’ slušati otprilike kao glas djeteta kada obitelj bira što će jesti za večeru. Druga je manje gorka, ali i manje uspješna – prihvatiti da je sredina tablice, uz potencijalni skok u gornji dom s dobrom generacijom mladih nogometaša, realnost ovog i ovakvog FK Željezničar.
Da bi shvatili što znači biti principijelan kao Željo u ovakvoj bh. ligi, shvatite da FK Borac i HŠK Zrinjski imaju ozbiljnu podršku dvije struje koje su jako utjecajne (znate na što mislim), dok se u ovoj trećoj struji ne može probrati jedan klub koji bi se na ovaj način ‘gurao’. U FK Sarajevo su to shvatili kao poziv da odu smjerom privatnog kluba, koji bi barem novcem, pojačanjima i malo ozbiljnijem pristupu klupskoj infrastrukturi (primjer – izgradnja najboljeg trening centra u BiH) balansirali činjenicu da dva spomenuta kluba bez ovakvog poteza teško možete srušiti.
Principi su odlična stvar, ali dolaze s velikom cijenom. FK Sarajevo nikada nije imalo ovakve principe – radi se o klubu osnovanom nakon osnutka komunističke Jugoslavije, koje je prvu ekipu sastavilo od igrača iz FK Željezničar (osnovanog 1921. godine kao klub radnika na željeznici). Koliko je ovaj potez bio relevantan za povijesti plavog kluba iz Sarajeva, kaže činjenica da se ime Josipa Domorockog, jedinog igrača Želje koji je 1946. godine rekao ‘ne’ prelasku u FK Torpedo (prijašnje ime FK Sarajevo), pamti i slavi među svim navijačima kluba s Grbavice. Zbog ideje koja je ustvari najbolje prikazana kroz slučaj Domorockog, zbog principa na kojima počiva Željo, bilo koja trasa puta slična FK Sarajevo je teška, pa rekao bih i nemoguća. Previše je ‘utkano’ u samu srž kluba da se sada to nešto naglo mijenja i da FK Željezničar, radnički klub od dna do vrha, ide privatnom vlasniku.
Samim tim, realnijim se čini da će navijači vremenom prihvatiti da je situacija s drugim klubovima izmakla kontroli i da, jednostavno, moraju prihvatiti činjenice – to će manje boljeti nego da voljeni Manijaci ne budu dio odlučivanja u klubu.
P.S. Koliko su navijači podrška Željezničaru, kažu sljedeće dvije činjenice – Grbavica je, i to uvjerljivo, najposjećeniji stadion u Bosni i Hercegovini; kada klub nije mogao naći ‘zlatnog’ (generalnog) sponzora za ovu sezonu, izabrano je Udruženje navijača The Maniacs, koje je dalo novac i zauzvat dobilo mjesto glavnog sponzora na dresu, odmah ispod grba FK Željezničar.
