Možda ću se napiti prvi put u životu. Dio je to izjave Zrinke Ljutić nakon što je u Sun Valleyju s 10. mjestom osigurala Mali kristalni globus u slalomu. I s pravom je to mogla reći jer u sezoni u kojoj se nakon ozljede Mikaele Shiffrin otvorila borba između čak šest skijašica za naslov najbolje slalomašice, Zrinka je savladala konkurenciju.
Nakon što je u Spindlerovu Mlynu 2023. postala prva Hrvatica koja je završila na postolju još od Ane Jelušić 2007., Zrinka je u prošloj sezoni samo dodatno potvrdila da se radi o nevjerojatno talentiranoj skijašici. Tri puta je prošle godine izmicalo prvo mjesto, u Slovačkoj, Andori i Švedskoj, i to nakon teškog perioda.
Zrinka je svoju mentalnu snagu pokazala još prošle sezone
Naime, do 8. slaloma prošle sezone, onog u Jasni u Slovačkoj, Zrinka nije bila najbolja hrvatska slalomašica. Leona Popović je u Leviju na otvaranju sezone sakupila lijepe bodove u dvije slalomske utrke, pri čemu je u jednoj bila i druga.
U Courchevelu i Kranjskoj Gori, Leona je također skupljala bodove, dok je Zrinku zadesio niz od četiri uzastopne utrke bez bodova. Njen povratak u formu je izgledao fantastično. Nakon četiri ispadanja zaredom, osvojiti tri uzastopna druga mjesta i stajati uz bok vjerojatno najboljoj skijašici ikada, je nešto što mogu samo mentalne gromade. A da je Zrinka upravo to, je dokazala i u ovoj sezoni.
Shiffrin je nakon prve dvije utrke bila stopostotna, međutim zbog ozljede nije mogla nastaviti sezonu što je otvorilo vrata drugim curama. Camille Rast, Katharina Liensberger, Lena Duerr, Wendy Holdener i Anna Swenn-Larsson. Sve su se one nadale borbi za naslov i sve su pokazale da imaju kvalitetu za to.
Zrinka je također bila u toj konkurenciji, ali nakon prve tri utrke su sve ostale djevojke upisale više bodova od njega, a pogotovo je nemilosrdna bila Rast koja je slavila u prvoj utrci u kojoj nije nastupala Shiffrin.
Austrijsko skijalište na kojem je sve počelo je bilo i sada ključno
No, onda je uslijedio Semmering. Mjesto gdje je Zrinka debitirala u Svjetskom kupu, mjesto s kojeg pamti i šesto mjesto dvije godine ranije, i koje je u konačnici postalo sudbonosno. Zrinka je upisala svoju prvu pobjedu i osvojila naciju, a tjedan dana kasnije smo vidjeli najveće gostovanje naših navijača na nekom skijalištu još od doba Janice.
Kao što su tada, pogotovo 2003. i 2006. kada je Janica Kostelić osvajala Veliki kristalni globus, navijači hrlili na Zlatnu lisicu u Maribor, tako je i sada Kranjska Gora bila preplavljena kockicama. Ono što bi velik dio sportaša nazvao pritiskom, jer radi se o borbi za vrh pred praktički domaćom publikom, Zrinka je to opisala kao pomoć i kao gušt.
Ispadanje u Flachau je nije niti malo potreslo te je već u idućoj utrci u Courchevelu upisala svoju treću pobjedu sezone. Kada su navijači u Kranjskoj Gori zaustavljali Vedrana Pavleka i tražili njegov komentar, Pavlek je kroz kombinaciju oduševljenja i suza ponosa na licu odgovorio: „Ovo je nemoguće kakva je ovo glava“. I upravo su te riječi opisale i Courchevel i sve što je uslijedilo.
Rast ju je rušila u bodovima, druge cure su također odgovarale svojim sjajnim nastupima, na kraju se i Shiffrin vratila da u potpunosti zakomplicira tu završnicu. No, pored sve te konkurencije, pored medijskog pritiska koji se generirao iz tjedna u tjedan, a i u konačnici pored neizbježnih usporedbi s Janicom, Zrinka je sa svojom 21 godinom pokazala zrelost prvakinje.
Ljutići su dokaz da je za skijanje potrebna pozitivna ludost
Zrinkina pobjeda nije samo ona njenog talenta, psihe, truda i rada, već i pobjeda ljudi koji su bili potpora njenom putu. Njezin otac, Amir Ljutić kao inženjer brodostrojarstva je još krajem 2006. upoznao svoju obitelj pobliže sa skijanjem. Nekadašnji junior Dinama je nakon posla instruktora jedrenja otišao u Austriju raditi kao instruktor skijanja, a godinu za godinom je Austrija sve više postajala njihov drugi dom.
Tada možda njen otac još nije razmišljao o rezultatima kakve Zrinka bilježi danas. Treninzi u Austriji, ali i oni ljetni na drugim lokacijama gdje je Zrinka trenirala windsurfing, su iz godine u godinu dokazivali da je talentirana za sport općenito, a uspjesi kroz različite starosne faze određenih natjecanja su bili praktički posljedica tog rada.
Kao što vrijedi za mnoge druge talente proizašle iz Hrvatske, tako vrijedi i za Ljutiće da su do uspjeha došli unatoč sportskom sustavu u Hrvatskoj, a ne zahvaljujući njemu. Postojala je tu različita pomoć, kako od Kostelića, tako do zaklade Marina Čilića, no primarni pokretač je bio taj, možemo ga nazvati i pozitivno suludi entuzijazam obitelji.
Za baviti se profesionalnim skijanjem u Hrvatskoj je općenito potrebna doza ludosti, a to se dobro vidi i po skijaškom savezu. Iako je javnost nakon odlazaka Kostelića prekrižila skijanje kao sport u kojem ćemo ostvarivati značajne rezultate, ljudi u tom savezu su se borili rukama i nogama da održe taj sport živim. Da ih se više cijeni u drugim državama, nego li kod nas, se možda može vidjeti i na primjeru Natka Zrnčića-Dima koji radi sjajan posao u slovenskoj reprezentaciji.
Hrvatska, zemlja u kojoj je skijanje nebitno
Vedran Pavlek je jednom Hrvatsku nazvao zemljom s dvije i pol žičare, a ponekad se i to čini kao nedovoljno kritično. U Zagrebu se pitanje žičare i Crvenog spusta još nije riješilo te je trenutna najava kako će se sve osposobiti za sezonu 2026./2027. Zanimljivo, najava te obnove je došla upravo nakon niza pobjeda Zrinke u ovoj sezoni.
Skijalište Platak je češće u medijima jer su ljudi vozili krugove sa svojim automobilima po njemu, nego li zbog sportskih tema. Bjelolasica, nekadašnje najbolje skijalište u Hrvatskoj, stoji uništeno već godinama te se još čekaju radovi koje je obećala slovačka tvrtka koja je kupila dio kompleksa 2021. U međuvremenu su se javili i problemi s papirologijom, ali i sumnja u kapital te tvrtke.
Čak i neka manja skijališta nisu otporna na totalni izostanak brige kako lokalne vlasti, tako i one na državnoj razini. Primjer je skijalište Čelimbaša u općini Mrkopalj gdje su dijelovi skijališta pod vlasništvom privatnih subjekata, zbog čega općina šalje dopise tim vlasnicima u kojima ih moli da svoj dio zemlje prepuste za potrebe skijališta. Za uzvrat dobiju besplatno korištenje skijališta.
Ljutići su odabrali Hrvatsku, pitanje je bi li tako svi postupili
U državi koja na svim razinama zanemaruje skijanje, u kojoj nekoć legendarna skijališta preuzimaju potencijalno strani investitori sumnjivog kapitala i čije gradske vlasti svojim potezima aktivno udaljavaju talente da odlaze trenirati negdje drugdje, do uspjeha je moguće doći jedino uz enormno odricanje i ulaganje koje se može jednostavno nazvati pozitivnom ludošću.
Upravo su to napravili Ljutići te su odlučili braniti hrvatske boje, iako su morali jedno vrijeme i skijati pod austrijskom zastavom kako bi mogli tamo trenirati. Srce im je reklo Hrvatska. Previše su vezani uz domovinu da bi uopće pomislili nastupati pod drugom zastavom. No, tko zna bi li neka druga obitelj postupila isto.
Nakon osvajanja Malog kristalnog globusa su premijer, predsjednik Sabora, a vrlo vjerojatno i još pokoji članovi Vlade, pohitali uputiti svoje čestitke. Ona najljepša bi im vjerojatno bila da i oni, ali i gradske vlasti, ostvare napokon svrsishodnu suradnju sa Hrvatskim skijaškim savezom i da država s dvije i pol žičare konačno nešto napravi po pitanju skrbi talenata kojih unatoč svim uvjetima očito ima.
