Nakon što smo prošli polovicu sezone engleske Premier lige, slika i dojam počeli su se kristalizirati. Sada već imamo solidan uzorak na temelju kojeg se mogu izvlačiti zaključci i slagati najbolje postave, dodjeljivati imaginarne nagrade i slično. U jeku raznih rasprava o najboljih 11 i ligaškoj pauzi do 13. siječnja, odlučili smo se i mi na izbor.
Ipak, ovaj će biti malo drugačiji. Umjesto uobičajenih imena poput Alissona, Rodrija, Mohameda Salaha i sličnih, ova jedanaestorka sastoji se od onih koji prolaze ispod radara. Samim time, nitko iz velike šestorke neće imati svog predstavnika. Cilj je odati počast onim igračima čije partije nisu dobile toliko pažnje u medijskom prostoru, a sigurno su to zaslužili. Fokus je na nogometašima iz manje atraktivnih klubova, koji ne plijene pozornost svekolike javnosti, a njih ima priličan broj pa je izbor bio sve samo ne lagan. Krenimo od vratara.
Alphonse Areola
Put Francuza u West Hamu bio je posut trnjem. Dvije ligaške sezone bio je drugi izbor za vratara, gledajući u leđa iskusnom Łukaszu Fabiańskom. Rijetko tko je vjerovao da će Poljak toliko dugo držati svoju razinu forme i zasluženo je i ovog ljeta bio prvi izbor među vratnicama. Iako je Areola prošle sezone branio u njihovom trijumfu u UEFA Konferencijskoj ligi, samo kup natjecanja nisu dovoljna za vratara njegovih aspiracija.
Od prošlog ljeta, situacija se promijenila. Nakon tri slabe utakmice Poljaka, na vrata je stao Francuz i od tad nema namjeru ispustiti svoje mjesto. Možda nije krenuo u najboljem ritmu, ali brzo je pohvatao konce i pružio neke briljantne izvedbe. Iako su se naglašavale njegove prednosti u igri nogom nad Fabianskim, ni u samom branjenju nije ostao kratak, daleko od toga.
Areola ove sezone ima drugi najveći broj spriječenih golova (metrika se računa na način da se od očekivanih golova iz udaraca koji su išli u okvir oduzme broj zapravo primljenih golova) s impresivnih 4,5. Ispred njega je samo Guglielmo Vicario. Sjajnim obranama protiv Arsenala i Brightona zaslužio je i mjesto u momčadi kola, ali i posebno mjesto u srcu igrača FPL-a.
Joachim Andersen
Desni stoper u formaciji s trojicom braniča je Joachim Andersen iz Crystal Palacea. Ovaj stasiti Danac ključni je kotačić obrane Crystal Palacea. Iako bi se njegov partner Marc Guéhi mogao vrlo lako naći u ovom sastavu nekih prethodnih sezona, trenutno je Andersen u boljoj formi.
Ovaj 190 centimetara visok branič započeo je svih 20 susreta od prve minute i Roy Hodgson ne može zamisliti svoju momčad bez njega. Iako se Palace ne nalazi u najpovoljnijoj situaciji, krivicu sigurno ne možemo svaliti na Andersena. Po utakmici ima jedno presijecanje, 1.5 klizećih startova, 4.9 čišćenja, 2.9 duela na tlu sa 67% uspjeha i 2.4 zračnih duela sa 65% uspjeha.
Osim sjajnih defenzivnih brojki, ne smijemo zaboraviti napadački doprinos. Njegova progresivna dodavanja jedan su od glavnih načina na koji njegova momčad izlazi u napad, što pokazuje podatak da po utakmici ima čak 5,7 preciznih dugih lopti. Upisao je jednu asistenciju, dva je puta bio strijelac, a što tek reći za njegov pogodak protiv Manchester Uniteda? Nije loše za jednog stopera.
Ethan Pinnock
Centralni stoper u ovoj postavi je Brentfordov Ethan Pinnock. Jamajčanin je pozicijski svestran igrač, nijedna strana u obrani nije mu nepoznanica, no u formaciji s tri igrača nazad ta središnja mu najviše paše. Sa svoja 194 centimetra on je stup obrane koji čisti sve pred sobom. Ako su vam se brojke Andersena činile visoke, Pinnock ima još više presijecanja i čišćenja – 1.8, odnosno 6 po utakmici.
Njegov forte su zračni dueli i igra glavom. Osim što je opasnost iz kornera za protivnike, u obrambenom dijelu je vitalan za svoju momčad jer po utakmici bilježi čak 4.3 osvojenih zračnih duela s visokih 70 % uspješnosti, dok na tlu osvaja 2.1 duel s istom uspješnosti. Po brojkama, Pinnock je jedan od najboljih duel-igrača u cijeloj ligi.
U ligi je odigrao 19 utakmica i zabio jedan pogodak (u pobjedi protiv Chelseaja), a sjajne partije pružao je i u dresu Jamajke. Ovo je treća sezona u nizu u kojoj Pinnock pokazuje ozbiljnu kvalitetu pa se iz današnje perspektive njegov dolazak iz Barnsleyja za 3.4 milijuna eura čini smiješnim.
Vitalij Mikolenko
Pored dva gorostasa, lijevi stoper može biti nešto niži i slabiji. Tu poziciju okupirao je Evertonov Vitalij Mikolenko. Iako ovo nije njegova prirodna pozicija, u ovoj imaginarnoj postavi za njega smo pripremili ulogu overlapping stopera u maniri ideja Chrisa Wildera. Na taj način bi se Mikolenko mogao približiti svojoj stvarnoj poziciji – lijevom beku.
Ukrajinac je ove sezone isplivao kao neočekivani heroj svoje momčadi. U 15 susreta zabio je dva gola i u svoj arsenal dodao i opasnost po protivnički gol. Nije bila tajna da je Mikolenko siguran u defenzivnoj fazi, ali sada puno više od njega vidimo u napadačkom dijelu. Nije pretjerano kreativan s loptom u nogama, ali ni ne treba biti jer na lijevoj strani ta zadaća otpada na Dwighta McNeila, koji je još jedan kandidat za ovu momčad
Pridodavanje i opasnost po gol u zadnjoj trećini sjajan su dodatak njegovoj igri, ali to nije razlog što je odabran. Naime, Mikolenko je skoro pa sve sjajne krilne igrače nevjerojatno namučio. U izolaciji s njim nisu se proslavili ni Mohamed Salah ni Raheem Sterling, a ni mnogi drugi. Po utakmici osvaja 4.4 duela na tlu s 58 % uspješnosti, bilježi čak 3.5 klizećih startova i 3 čišćenja. Polako, ali sigurno Ukrajinac je postao noćna mora za protivnička desna krila.
Jack Harrison
Poziciju desnog wingbacka zauzima još jedan Evertonov igrač, a to je svestrani Jack Harrison. Iako je McNeal također zaslužio mjesto, na Harrisonovoj desnoj strani vlada oskudica, za razliku od lijeve koja je krcata izborom. Njegov dolazak iz Leedsa pokazao se punim pogotkom i Englez je bio definicija plug and play igrača, nekoga tko samim dolaskom čini razliku.
Odmah se navikao na život pod Seanom Dycheom i opravdao mu povjerenje. U 14 susreta zabio je dva pogotka i upisao tri asistencija te s njim Karamele jednostavno izgledaju tečnije u napadu. Dobili su iskusnog igrača na krilu, koji je istovremeno izniman radnik u fazi obrane i presingu, ali i opasnost u fazi napada.
Njegova polivalentnost dopušta razne kombinacije unutar momčadi i netom nakon dolaska već je teško zamisliti ekipu bez njega pa je za očekivati da će Everton napraviti sve u njihovoj moći da ga zadrže nakon isteka posudbe. Ako je dovoljno dobar za Seana Dychea, dovoljno je dobar i za nas.
Mario Lemina
Prvi veznjak u momčadi je Wolverhamptonov Mario Lemina. Gabonac je srce Wolvesa i motor veznog reda. Netko tko svojim neumoljivim radom dopušta drugima da zasjaju u napadu. Svojom agresivnom igrom i startovima nerijetko se dovodi u probleme, ali bez njegovog prisustva, teško bi se napadači Wolvesa (napokon) toliko raspištoljili.
Njegova momčad ima još puno dobrih pickova, npr. Matheus Cunha i Hee-Chan Hwang, no ta dvojica su ipak dobila barem dio svojih lovorika, dok igre Lemine zaista prolaze ispod radara. Na stranu obrambeni dio, ove sezone zabio je čak četiri gola i pokazao da može biti vrlo opasan kada se ubacuje iz drugoga plana. Pod Garyjem O’Neilom Gabonac je procvjetao, a sada će dobiti podršku u vidu dolaska svog brata Nohe Lemine iz PSG-a. Tko zna, možda nakon portugalske kolone, krene i gabonska?
Pokrili smo agresivni dio ekipe i osigurali nekoga tko će dopustiti finijim igračima naprijed da dođu do izražaja. Sa skoro sedam osvojenih lopti i pet osvojenih duela po utakmici te napadačkim doprinosom, Lemina je bio logičan izbor.
Ross Barkley
Odabir koji će zadovoljiti sve nogometne romantičare je upravo ovaj. U 2024. godini Ross Barkley igra sjajnu premierligašku sezonu za Luton Town. Nekadašnja velika nada engleskog nogometa s 30 godina doživljava pravu renesansu na Otoku i pruža impresivne izvedbe, koje su bolje što je zvučniji protivnik. Najbolje je partije pružio protiv Arsenala, Chelseaja, Newcastlea i Liverpoola.
U 14 utakmica zabio je dva pogotka i jednom asistirao i u nimalo jednostavnom okruženju se pokazao kao pravi vođa momčadi u sredini terena. Nije to više isti igrač kao onaj mladić iz Evertona koji je po sezoni imao osam golova i osam asistencija, već manje napadački orijentiran, ali puno zreliji igrač. U Lutonu ga je zaista užitak gledati, a svojim potezima na sitnom prostoru može u trenutku dignuti cijeli Kenilworth Road na noge.
Rijetko tko je očekivao takav razvoj kada je ovo ljeto stigao bez odštete u klub, no mora se reći da Englez igra sjajno, a možda mu i paše da više nije pod budnim okom medija i visokih očekivanja. S 2.5 uspješnih driblinga i nestvarnih 83 % uspješnosti, ovaj vezni red je postao otporan na presing i dobio pravog igrača za povezivanje redova.
Alfie Doughty
Da Barkley ne bude jedini Šeširdžija u ekipi pobrinuo se Alfie Doughty. Ovaj lijevi wing-back sjajno će se nadopunjavati s Mikolenkom i nositi kreativno breme na lijevoj strani. Ako smo rekli da Ukrajinac nije najbolji u kreaciji s loptom i dodavanjima, Doughty upravo to jest.
U 18 susreta zabio je jednom i četiri puta asistirao. Po utakmici ima dva ključna dodavanja, 2.2 točna centaršuta i 1.2 uspješna driblinga. Odličan je izvođač prekida sa sjajnom tehnikom ubačaja. U nekim trenucima podsjeća na još jednog sjajnog engleskog lijevog beka – Leightona Bainesa. Protivnici već znaju da s lijeve strane prijeti opasnost i da Doughty može uputiti jako opasnu loptu u njihov šesnaesterac.
Od svih igrača, možda je baš Doughty najnepoznatiji u javnosti, ali vjerujemo da će se i to brzo preokrenuti ako nastavi s ovakvim izvedbama. Neočekivani heroj Lutonove sezone ima izniman doprinos u njihovoj borbi za opstanak i baš su njegove vještine jedinstvene u našoj imaginarnoj ekipi.
4 – No player has more assists from set plays in the Premier League this season than Luton's Alfie Doughty (4 – level with James Ward-Prowse). Drift. pic.twitter.com/RWsjXVryCh
— OptaJoe (@OptaJoe) December 16, 2023
Anthony Elanga
Anthony Elanga je jedan od najpoznatijih igrača s ove liste, no ne zato što sada pruža dobre partije u Nottingham Forestu, već zato što je nekoć igrao za Manchester United. Odmah su se zato povukle priče kako su Crveni vragovi mogli njega pustiti, a dovesti Antonyja. Koliko god dovođenje Antonyja bilo upitno, istina je da se Elanga vrlo vjerojatno ne bi razvijao kao sada da je ostao u Unitedu. U Forestu ima puno slobode, pregršt prostora u tranziciji i baš je zato savršen za slobodnu rolu iza napadača.
Nastupio je u svakoj ligaškoj utakmici dosad, zabio četiri gola i šest puta asistirao. Kreirao je devet velikih prilika i generalno izgledao jako opasno. Svi su sastojci tu – nevjerojatna brzina, prepoznavanje prostora, učinak pred golom, jedino što nekad manjka je donošenje odluka, no sa samo 21 godinom i na tomu se da raditi. Pod palicom Nuna Espirita Santa Elanga samo može napredovati i sličnim se izvedbama nadamo i u ostatku sezone.
U 3-4-2-1 formaciji koju igra naša hipotetska momčad, Elanga je onaj brzanac koji djeluje u međuprostoru i koji je najopasniji igrač u tranziciji. Još se njegovih suigrača moglo naći u postavi, ali zbog specifičnog seta vještina, to mjesto pripada švedskom reprezentativcu.
Anthony Elanga has provided at least twice as many assists (6) than any Manchester United player has in the Premier League this season.
He's provided as many assists against them as Antony, Christian Eriksen, Anthony Martial, Rasmus Højlund and Mason Mount have combined in the… pic.twitter.com/ElVAB7FELZ
— Squawka (@Squawka) December 30, 2023
Abdoulaye Doucouré
Potpuno drukčiji igrač od Elange na desnoj strani je Abdoulaye Doucouré. Everton je rekorder s tri igrača u imaginarnoj postavi, a Doucouré je svoje mjesto itekako zaslužio. Da vam je netko prije ove sezone rekao da veznjak iz Malija može igrati ulogu sličnu Judeu Bellinghamu u Real Madridu, vjerojatno biste pomislili da nema šanse, no to je upravo ono što je Dyche napravio.
U 17 utakmica jednom je asistirao i čak šest puta zabio. Pozicioniran osjetno više na terenu nego inače, Doucouréova snalažljivost pred golom sada u potpunosti dolazi do izražaja. Ispred njega je samo napadač, dok on s pozicije desetke napada iz sjene i to mu jako dobro ide.
U našoj ekipi, on je prva linija presinga, ali i netko tko se pridružuje veznom redu kada se igrači spuštaju u niski blok. Dok bi Elanga ostajao visoko i spremao se za tranziciju po osvajanju lopte, Doucouré bi obavljao onaj prljavi dio posla, a u napadu vrebao odbijance i tražio prostor iz drugog plana.
Dominic Solanke
Kod izbora napadača bilo je daleko najviše dvojbe. To, dakako, nije bilo upitno zbog samih izvedbi Solankea, već zbog činjenice da je on ipak dosta prihvaćeniji u mainstreamu od ostalih nabrojanih igrača. Ipak, zbog same kvalitete njegovih izvedbi i skorog povratka Erlinga Haalanda, jednostavno je morao dobiti svoje mjesto.
Što reći za Solankea? U 19 utakmica zabio je 12 golova (čime je već poduplao učinak od prošle sezone) i time objavio svoju kandidaturu za Zlatnu kopačku. I prošle sezone je bio dobar, zahvalan timski igrač, no glavna zvijezda je ipak bio Philip Billing. Više nije tako, Solanke je pokazao vrhunsku egzekuciju, a forma mu je kulminirala hat-trickom protiv Foresta.
Njegove izvedbe u prosincu bile su fantastične i od svih igrača u postavi, on je trenutno možda i najbliže pravoj idealnoj jedanaestorki. U našoj imaginarnoj imat će zadaću biti gol-mašina, odnosno “samo” preslikati svoje trenutne partije.
Vrijedni spomena
Postoji još pregršt igrača koji su se bez problema mogli naći u ekipi. Na vratima je tako mogao stati i James Trafford ili Wes Foderingham, ali zbog samog volumena udaraca s kojima se oni suočavaju, ipak im je nešto lakše “napumpati” brojke nego Areoli. Na lijevom beku je konkurencija bila najveća, pa smo morali naći način da ubacimo i Mikolenka i Doughtyja, a tu su svejedno izvisili igrači poput Antoneeja Robinsona i Marcosa Senesija. Na stoperskim pozicijama konkurirali su James Tarkowski, Lewis Dunk i Ezri Konsa, no jezičac na vagi “podcijenjenosti” ipak je otišao na drugu stranu. Igrači poput Eberechija Ezea, Michaela Olisea, Pascala Grossa i sličnih su također sjajni, no oni ipak češće dobiju svoje ode. Morgan Gibbs-White, Pablo Sarabia, Lyle Foster i mnogi drugi imali su dobre reference, no izbor je ograničen.
Među svim nabrojanim igračima uvijek će faliti netko. Teško je sve ponaosob istaknuti, no poanta je bila pod reflektore dovesti igrače koji ne dobivaju dovoljno pažnje – bilo zbog neatraktivnosti kluba, njihove igre, imidža ili bilo čega drugoga. Gledajući odabranu jedanaestorku, dojam je da bi se rijetko tko htio susresti s njima čak i u Premier ligi.
