Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu. U finalnom susretu večeras je poražena od Danske, koja je četvrti put zaredom postala svjetski prvak, slavivši rezultatom 32:26. Ovo je Hrvatskoj četvrto srebrno odličje sa svjetskih prvenstava, uz već osvojeno zlato i broncu.
Prvi je pred kamere stao Igor Karačić, koji se oprašta od reprezentacije nakon ovog Svjetskog prvenstva, a koji je bio naknadno pozvan nakon ozljede Domagoja Duvnjaka i Luke Cindrića.
Nisam tužan uopće. Prelijepo mi je bilo svih ovih dana dijeliti teren i svlačionicu i hotel s ovim momcima. Presretan sam. Možda je mogao biti malo bolji osjećaj na kraju, ali nisam mogao poželjeti nešto ljepše od oproštaja s medaljom i da mirno ostavimo reprezentaciju ovim momcima.
Igor Karačić
O utakmici bih mogao pričati i reći dosta toga, ali ne želim ulaziti u to. Miješali su mi se osjećaji. Vidio sam da Dule plače na početku. Ja sam se smijao i želio da svaki trenutak koji provedem ovdje ostane u lijepom sjećanju. Rezultat nije trebao biti takav, ali pamtit ću svaku minutu koju sam odigrao u finalu i na ovom turniru. Hvala navijačima što su došli i uveličali ovo sve.
Svaka medalja mi je draga, ali ovoj se nisam nadao. Sve je vodilo prema tome da će dečki biti bez mene. Ali zvali su me i došao sam. O ovome što se događalo se mogu knjige pisati. Najbitnije je da smo u Hrvatskoj završili onako kako smo htjeli, pobjedom, razveselili smo naš narod. Na kraju nije išlo, srebro je tu. Ostalo mi je samo da poželim sreću svojim prijateljima, ja ću ih pratiti i navijati za njih.
Cijelo vrijeme smo pričali o dočeku, iako ne volim o tome prije utakmica. Ovi dečki su to zaslužili. Nadam se da će doći što veći broj ljudi. Ujedinili smo sve, vratili smo rukomet gdje pripada te i dalje imamo materijala da se svako prvenstvo borimo za ovakve stvari.
Moram se zahvaliti svim prijateljima i cijeloj obitelji koji su sve ovo trpili zbog mene. Tu dolazi moj prijatelj, moj brat, moj kapetan Domagoj Duvnjak. Toliko toga smo prošli zajedno. Ušli smo zajedno u reprezentaciju zlatom 2006. u Estoniji, opraštamo se zajedno, nadao sam se sa zlatom, ali to će mi zauvijek ostati u sjećanju.