Lopta je preletjela umornog braniča Monaca koji nije pokazivao previše želje da ju dostigne. Dmitri Alenichev, jedan od mnogih junaka te večeri je mirno poslao loptu pored bespomoćnog čuvara mreže Flavia Rome. Vrijeme u Gelsenkirchenu je na trenutak stalo, a dio arene gdje su bili Portovi navijači je eksplodirao od oduševljenja.
To je bio treći gol u potpunom razaranju Monaca na najvećoj nogometnoj pozornici od svih. Dok je igrače Monaca pojeo pritisak, igrači Porta su mljeli kao da igraju na treningu. Svi su davali zadnji atom snage za trenera koji ih je posložio i kojeg su idolizirali, za Josea Mourinha. Kako je Porto ispisao jednu od najljepših bajki modernog nogometa?
José Mourinho, maloprije spomenuti vođa, posvetio je svoj život traženju euforije koju takvi trenutci donose, takve osjećaje olakšanja koji golovi poput Alenchievog donose. Od mladih dana je oko sebe imao auru samopouzdanja, čak i arogancije koja mu je pomogla da se probije do vrha unatoč tome što je jako puno faktora išlo protiv njega.
Iako je uvijek pokušavao odati dojam smirenosti i kontrole, kao da je nekakav trbuhozborac koji točno zna što će se i kada će se dogoditi, mislim da je čak i njega iznenadio toliki uspjeh s Portom. Uspjeh je naime, došao toliko brzo i neočekivano, da je čak uspio probiti čeličnu fasadu kakvu je Mourinho pokušao održati.
Kada je 2002. imenovan trenerom Porta, od Mourinha su se očekivale velike stvari. Iako nije imao puno uspjeha kao igrač, bio je pomoćnik i radio je s nekim od najvećih trenera ikad. Prvo je bio pomoćnik velikom Sir Bobby Robsonu u Sportingu, Portu i Barceloni, da bi procvjetao kao pomoćnik Van Gaala na Camp Nou.
Od Bobby Robsona je naučio o “man-managementu” i o tome kako je svakoj ekipi potreban minimalno jedan igrač koji sam, iz ničega, može pobjediti utakmicu. Od Van Gaala je nasljedio stil igre i vjerovanje da je posjed najbitniji za pobjedu.
Mourinho je prvu priliku kao glavni trener dobio 2001. u portugalskom klubu Uniao de Leirio. Klub dotada nije imao većih uspjeha, a u jedinoj sezoni s Mourinhom su završili na trećem mjestu što je razbilo dotadašnju ravnotežu snaga u Portugalu gdje su u vrhu uvijek bili Porto, Benfica, Sporting i Braga. Nije dakle teško zaključiti, zašto je Porto odabrao Mourinha za trenera.
Mourinho je od početka bio okrutan i direktan. Odmah pri dolasku je rekao da je ovo najgori tim Porta u zadnje vrijeme, ali je i obećao navijačima i upravi da će osvojiti naslov prvaka.
Mourinho je tražio ‘gladniji’ stil igre od svojih igrača; engleska strast pomiješana s portugalskom tehnikom. Za pojačanja je doveo jeftine igrače s jakom dobrom tehnikom i jako velikim karakterom poput Nuna Valentea, Manichea i Paula Ferreire te s njima krenuo u svojevrsni ‘rebuild’.
U treninzima je Mourinho uveo novi, znanstveni pristup; svaka vježba je mjerena i dizajnirana s jasnim ciljem i svrhom. Vrijeme i energija nisu smjeli biti bez razloga potrošeni. Takav pristup je izazvao podsmijeh kod većine ljudi, ali je upalio za Mourinha, a sada je standardan u svim boljim klubovima.
U taktičkom smislu, prva velika promjena koju je implementirao je visoki i intezivni presing. Derlei, napadač kojeg je za male novce doveo iz Brazila je izluđivao obrane sa stiskanjem 90 minuta dok su obrana i veza samo kupili lopte koje su im dolazile zbog grešaka obrane koje je uzrokovao Derlei.
Costinha je bio motor momčadi. Poveznica između obrane i napada koja bi istrčala 15 kilometara po utakmici, a činilo se da može minimalno još toliko. Costinha je presijecao lopte te ih je onda prosljeđivao Decu i Manicheu koji su bili odlični playmakeri.
Kao što je Mourinho obećao Porto je osvojio ligu. Da se točnije izrazim, Porto je apsolutno rasturio konkurenciju i osvojio rekordan broj bodova. Uz odličan uspjeh u ligi još su osvojili i kup. U kupu UEFE su djelovali jednako uvjerljivo. Varšavska Polonija i Bečka Austrija nisu imali nikakve šanse, turski Denizlispor je izbačen s ukupnih 8-3, a Porto se prometnuo u jednog od glavnih favorita natjecanja. S ovim Portom nije bilo zajebancije.
U Europi je Mourinho gajio puno čvršći stil igre. Veći fokus je bio na gušenju protivnika nego na ostvarivanju dominacije. Mourinho je znao da će ako ograniči protivnika, a njegovi igrači iskoriste šanse koje im se ponude preko grešaka ili preko prekida pobjeđivati i to je odlično radilo.
Kako su se nastupi Porta poboljšavali, povećavala se i arogancija Mourinha pred medijima zbog koje ga neki obožavaju, a neki mrze. Posebno se ističe njegova izjava nakon poraza 1-0 u prvoj utakmici četvrtfinala od Panathinaikosa u kojoj kaže da će im teža utakmica od uzvrata biti za vikend protiv Sportinga.
U finalu istog natjecanja Porto je igrao protiv još jednog europskog giganta Celtica. Finale se igralo u Sevilli, a neki kažu da je iz Škotske doputovalo čak 80.000 navijača Celtica. Utakmica je bila jedna od onih zbog kojih je nogomet daleko najbolji sport na svijetu.
U nezaboravnoj atmosferi Derlei je doveo Porto u vodstvo nekoliko trenutaka prije poluvremena. Henrik Larsson je izjednačio na početku drugog poluvremena, a onda je slijedio trenutak magije u režiji Deca. Prošao je 3 igrača Celtica koji nisu bili ni blizu da uzmu loptu i odlično je dodao do Alenicheva koji je to rutinski pospremio u mrežu. Henrik Larsson je još jednom izjednačio i odveo utakmicu u dodatnih 30 minuta.
Na početku produžetaka Bobo Balde se nije uspio iskontrolirati i dobio je crveni karton na doista glup način. Kada se činilo da će utakmica otići na penale Porto je pokazao zašto je šampionska momčad. Gdje druge momčadi posustanu, oni su krenuli još jače, gdje drugi treneri sjednu na klupu Mourinho je živio u trenutku. 5 minuta prije kraja jedna lopta u šesnaestercu je izazvala paniku koju je iskoristio Derlei i zabio za osvajanje kupa UEFE.
Kada su Mourinha poslije utakmice što misli da može iduće sezone u Ligi prvaka odgovorio je u svome stilu: “Možemo daleko, ali nema šanse da osvojimo, to mogu divovi koji troše 30,40 milijuna na jednog igrača.” Kako je samo bio u krivu.
U 70. sezoni portugalske lige Mourinho je odveo Porto do 20. naslova. Primili su samo 19 golova cijele sezone i završili su 8 bodova ispred Benfice. Derleiu se u napadu priključio Benni McCarthy koji je zabio 20 golova te sezone. U UEFA Superkupu ih je porazio Milan, a u domaćem kupu Benfica. Malo bitniji trofej se krio iza ugla.
Nitko nije očekivao od Porta da će osvojiti Ligu prvaka, štoviše, mišljenje većine je bilo da će se namučiti da prođe grupu u kojoj su bili još Real Madrid, Marseille i Partizan. Porto je iznenadio sve odmah u prvom kolu kada je izvukao neriješeno protiv Casillasa, Raula, Zidanea, Beckhama i drugih na Bernabeu. Još impresivnije od igre je bilo samopouzdanje koje su pokazivali igrači Porta.
Kada je u osmini finala izvučen Manchester United svi su mislili da je to kraj Portovog puta. Činilo se da su u pravu kada je Quinton Fortune doveo United u vodstvo na Dragau. Porto se još jednom uzdigao iz mrtvih i s 2 gola McCarthyja stekao malu prednost pred uzvrat na Old Traffordu.
Taj uzvrat je bio trenutak sudbine za Mourinha. Pred 67 tisuća navijača i pred svijetom koji je tvrdio da nema šanse on je dokazao da ima. Napisao je jednu od najljepših bajki nogometa i prošao dalje.
Paul Scholes je u 32. minuti doveo United u vodstvo, a pred kraj poluvremena je opet zabio, ali je gol poništen zbog nepostojećeg zaleđa. Unatoč tome Porto nije izgledao kao da može zabiti gol i činilo se da će United rutinski proći dalje. Onda se dogodio McCarthyjev slobodni u 91. minuti.
Kada je Tim Howard ispustio relativno laganu loptu vrijeme je još jednom stalo. Lopta se odbila do Costinhe koji ju je zakucao u mrežu i utišao Old Trafford. Golijat je pao, a Mourinho je u nevjerici trčao po aut liniji i otišao slaviti s igračima.
Nakon što je Lyon rutinski izbačen s 2-0 u Portugalu i 2-2 u Francuskoj svijet je krenuo analizirati kako točno Mourinho dolazi do uspjeha. Zaključak je bio jednostavan; iako nije neki preveliki taktički inovator njegova vještina da motivira igrača je dosad neviđena.
Mourinho je u polufinalu s Deportivom, koji je u četvrtfinalu senzacionalno izbacio Milan, pokazao svoju, zanemarenu, ali odličnu taktičku stranu. Pobjede protiv Celtica i Uniteda su bile velike, ali ovo je bilo nešto drugo, ovo je bila prilika da se zauvijek upiše u knjige nogometne povijesti.
Gdje su svi vidjeli dosadnu 0-0 utakmicu, Mourinho je vidio uspješno odrađenu misiju ne primanja gola u gostima. Mourinho je vjerovao da može dobiti na Riazoru, Deportivovoj tvrđavi na kojoj je Milan teško stradao. Uzvrat se činio kao da će također završiti 0-0 te u prvih sat vremena nije bilo previše prilika. Nakon toga Deca ruše u 16 metara, a Derlei zabija i šalje Porto u finale.
Mourinhu se taktiziranje isplatilo i napravio je ono što apsolutno nitko od njega nije očekivao, ušao je u finale Lige prvaka. U drugom polufinalu jedan od favorita natjecanja Chelsea je izbačen od još jednog iznenađenja natjecanja Monaca. Predvođeni Didierom Deschampom na klupi, mladim zvijezdama Evrom i Fernandom Morientesom te legendarnim Dadom Pršom. Ipak, sve se vrtilo oko mađioničara Ludovica Giulyja koji je prije finala bio ozlijeđen.
Giuly je ipak startao u finalu, ali je nakon 22 minute morao napustiti igru, ozljeda je bila jača od njega. Portu je to dalo prednost jer je Monaco bez Giulyja izgubio važnu opciju u napadu, iako je umjesto njega ušao Pršo. Tu prednost je Porto iskoristio pred kraj poluvremena kada je Carlos Alberto ispalio projektil u gornji desni kut.
Mreže su nakon toga mirovale do 73. minute kada je Deco povukao kontru. Uhvatio je golmana Flavia Romu na krivoj nozi i zabio gol na način koji je nama smrtnicima nevjerojatan, a njemu vjerojatno nije ništa posebno
Samo 4 minute kasnije Alenichev je dovršio posao s trećim golom. Monaco je izašao visoko i jedna lopta preko obrane je poslala Alenicheva u mat situaciju koju nije propustio. Bio je to savršeni kraj predivne balade.
Posljednji zvižduk je uzrokovao erupciju oduševljenja kako na tribinama tako i na terenu. Mourinho je djelovao ispunjeno; poljubio je ‘uhati’ trofej i držao ga čvrsto u naručju, ali je bio opušteniji nego ikad. Posao je bio gotov i ništa mu više nije ostalo za učiniti u Portu. Bio mu je potreban novi izazov, izazov koji je dobio u Chelseaju.
Kasnije je napravio velike stvari u Engleskoj, još veće s Interom s kojim je osvojio još jednu Ligu prvaka 2010. Otišao je u Real, vratio se u Englesku te učvrstio svoj status jednog od najboljih trenera ikad. Bez obzira što je napravio poslije s Romom ili što će još napraviti, sve se može vratiti na jednu eru, jedan klub i jedan san.
Porto je tada bio kolijevka trenera vizionara koji je pomakao granice mogućeg s ne pretjerano kompliciranom ideologijom, ali ideologijom koja je izvedena bolje nego ikad. To je bila početna točka njegove karijere i zauvijek će ostati jedna od najljepših bajki modernog nogometa.
