Godina je 1872. Ulysses S. Grant je izabran za predsjednika SAD-a, Yellowstone je postao prvi svjetski nacionalni park, Monet je počeo slikati “Impresiju” i “Zalazak sunca”, a svijetom su još uvijek vladala kraljevstva i carstva, posebice ono Britansko. Iste je godine, točnije 30.11.1872. prema FIFA-inom službenom priznanju, odigrana i prva međunarodna nogometna utakmica između reprezentacija Škotske i Engleske. Fascinantno, ali cijeli je škotski tim bio sastavljen od igrača koji su bili članovi jednog jedinog nogometnog kluba. Pomislili biste da su to Rangersi ili Celtic, ili ako ste redoviti na nogometnim kvizovima, pretpostaviti kako se možebitno radi o edinburškim Hiberianu ili Heartsu, no bili biste u krivu. Rangersi su osnovani u ožujku 1872. i još nisu imali formiran tim. Hearts je osnovan 1874., Hibernian 1875. godine, a Celtic tek 1887. godine, tj. u doba odigravanja te utakmice nisu niti postojali.
Ne, reprezentaciju Škotske sačinjavali su igrači Queen’s Parka, najstarijeg nogometnog kluba u Škotskoj i najstarijeg nogometnog kluba na svijetu, ako ne računate klubove osnovane u Engleskoj i Walesu. Queen’s Park F.C. osnovan je 9.7.1867. godine tj. prije gotovo 156 godina i službeno je 10. najstariji klub svijeta. Njihova uloga u povijesti nogometa i razvoju moderne igre, uključujući i nogometna pravila, kakvu djelomično poznajemo danas je nemjerljiva. U tim danima 19. stoljeća, Queen’s Park dominirao je škotskim nogometom. Bili su pokretači osnivanja škotskog FA-ja i ujedno prvi osvajači Škotskog kupa 1874. godine.
Inovatori modernog nogometa
Vratimo se za trenutak na onu prvu nogometnu utakmicu između Škotske i Engleske. Rezultat je, usprkos formaciji Škotske 2-2-6 i formaciji Engleske 1-1-8 završio rezultatom 0:0. S obzirom na tadašnje taktičke postavke, čovjek se zapita kako je to moguće? Ideja nogometne igre u samim počecima se uglavnom svodila na to da bi tehnički najdarovitiji igrač dobio loptu, a suigrači bi u ravnoj formaciji kretali prema naprijed, slično načinu na kojeg se grade napadi u ragbiju. Igrači Queen’s Parka bili su prvi koji su, umjesto taktike probijanja s loptom u nogama, prešli na taktiku dodavanja lopte suigraču u trenutku kad bi protivnički igrač krenuo u pritisak. S vremenom se taktika razvila u ideju da svih 10 igrača u polju treba igrati s loptom, pa se razvio tzv. “kombinatorni nogomet“. Na neki način, Queen’s Park je bio revolucionar nogometa 19. stoljeća, kojem protivnici nisu mogli ništa.
Prema nekim povijesnim navodima, iako nepotvrđenima, ovaj klub je zaslužan i za implementaciju vremenskog okvira od 2 x 45 minuta s poluvremenom, a i prečki na visinu od 8 stopa, tj. 2,44 metra.
S obzirom da su i škotski klubovi do 1887. sudjelovali u engleskom FA kupu, Queen’s Park je redovito pobjeđivao i izluđivao svoje engleske protivnike koji su i tada i još kojih 70 godina kasnije smatrali kako sva prava na igru i pobjede pripadaju isključivo njima te se nisu mogli načuditi drskosti kojom Škoti dolaze na njihov teren i “kradu” im igru. Od 1874. do 1893. godine, Queen’s Park osvojio je 10 škotskih Kupova, što je još uvijek treći najbolji rezultat u povijesti iza Celtica i Rangersa, a ujedno su zaigrali i u 2 finala engleskog FA kupa 1884. i 1885., u kojima su ih ipak pobijedili Blackburn Roversi.
Zasigurno se onda pitate, ako niste veliki nogometni zaljubljenici i znate za ovaj klub, kako je moguće da ovakvi revolucionari nisu ostavili veći trag u modernom nogometu i gdje se nalaze danas?
Počeci profesionalizma
Prije više od 150 godina, u doba kad je FA kupom dominirala ekipa engleske i škotske gospode u cilindrima iz Oxford Universitya, Old Etoniansa i Old Carthusiansa, nogomet je bio hobi i bijeg od uobičajenih poslova i svakodnevnih aristokratskih aktivnosti. Tadašnjim nogometašima bilo je ispod časti za svoj hobi primati novac, a ta se situacija počela mijenjati razvojem industrije na sjeveru Engleske što je rezultiralo i većom financijskom moći u tim regijama, a prvenstveno u Blackburnu i Prestonu. Tako su klubovi iz ova dva grada toko 1880.-tih i 1890.-tih, iako i dalje formalno u statusu amatera, počeli dovoditi igrače nalazeći im pritom prave ili prividne poslove na osnovu kojih su zarađivali. Bila je to preteča profesionalizma kakvog poznajemo danas, a škotski FA se u počecima takvom načinu organizacije nogometa strogo protivio.
Jedan od najvećih boraca za očuvanje amaterizma bio je baš Queen’s Park F.C., klub čiji je moto prilikom utemeljenja bio “Ludere causa ludendi” tj. “Igrati radi igranja” koji je sačinjavao cjelokupnu viziju ustroja kluba. Ideali su išli toliko daleko da se klub 1890. godine nije želio pridružiti novoformiranoj škotskoj ligi, jer su smatrali da takvo natjecanje neće biti amatersko, što se i potvrdilo 1893. kad je preustrojem, klubovima dozvoljeno plaćati igrače.
Poznata izreka kaže, “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“. Međutim, Queen’s Parku je za realizaciju te izjave trebalo točno 152 godine, sve do 2019. kad je klub konačno prestao biti amaterski i postao profesionalan. Pomalo nevjerojatna priča u kojoj su stoljeće i pol odolijevali modernom nogometu i svim promjenama, uključujući Bosmanovo pravilo, salary cap, deveteroznamenkaste odštete za transfere koje se danas plaćaju za igrače koji iza sebe imaju nekoliko dobrih utakmica.
Queen’s Park, zadnji bastion amaterskog nogometa, te 2019. godine je konačno pokleknuo. U 152 godine između amaterizma i profesionalizma, Queen’s Park imao je uspjeha tek u nižim razredima engleskog nogometa. 1923. godine završili su na 5. mjestu prve lige, a plesali su između prvog i drugog ranga sve do sezone 1957./1958., što je bila posljednja sezona u kojoj su igrali prvoligaški nogomet.
Posljednja do, moguće je, sljedeće sezone tj. 2023./2024. Naime, Queen’s Park bi večerašnjom pobjedom protiv prvoplasiranog Dundeeja imao mogućnost osvojiti naslov prvaka škotskog Championshipa i prekinuti post dug 65 godina te se plasirati u društvo najboljih škotskih klubova.
Nova revolucija
Nakon 65 godina plesa između druge, treće i četvrte lige, amaterski Queen’s Park je prešao put od mraka do jurnjave za trećim unapređenjem u četiri godine od uspostavljanja profesionalnog statusa. Sve je započelo 14.11.2019. godine, kad su sami članovi kluba s 91% glasova predložili promjenu ustava kluba i odlučili dozvoliti profesionalizam igrača. Jedan od investitora u klub bio je i Lord Willie Haughey, jedan od najbogatijih Škota čije se obiteljsko bogastvo procijenjuje na oko 300 miljuna eura.
Pollock Country Park zelena je oaza na jugu Glasgowa, a u sklopu nje nalazi se i Haggs Castle Golf Club. Ono što je do prije par godina bio neodržavan i zapušten prostor, danas je moderan i vrhunski opremljen nogometni kamp. Ovdje se ponovno odvija nogometna revolucija, ali nešto drukčija od one koju su osnivači Queen’s Parka zamišljali prije 156 godina. Jedan teren s hibridnom travom i dva terena s prekrasnom zelenom površinom, tipičnom za otočke pojmove, tokom dana ustupa mjesto prvoj ekipi i omladinskoj školi kluba. Uz terene, tu su i prateći objekti: teretana, ambulanta, prostori za fizioterapiju, kuhinja i restoran, sve ono što moderan klub treba imati na raspolaganju.
Vjerujemo da ste, kao pravi nogometni zaljubljenici, imali prilike primjetiti kako Rangersi svoje utakmice igraju na Ibroxu, Celtic na Celtic Parku, a škotska nogometna reprezentacija i finala kupova se igraju na Hampden Parku. Ipak, škotska reprezentacija nije bila jedini stanar na Hampden Parku. Naprotiv, vlasnik stadiona do 2020. godine bio je baš Queen’s Park FC, iako su njihove utakmice u prosjeku pohodili tek malobrojni gledatelji, njih u prosjeku 650, zbog kojih je stadion kapaciteta 51.866 gledatelja znao izgledati jezivo prazan. Zbog toga je nova uprava kluba odlučila prepustiti upravljanje njima nerentabilnim Hampden Parkom škotskom FA-ju za nešto manje od 6 miljuna eura, a klub je počeo renovaciju Lesser Hampdena, trening igrališta koje se nalazi pored samog stadiona i na kojem se sada ubrzano radi kako bi spreman dočekao novu sezonu, jer je Queen’s Park u protekle 2 godine bio “beskućnik” i domaćinstva utakmica imao u Falkirku te na Firhillu, kod još jednog glasgowskog nogometnog kluba Partick Thistlea.
Vjernost motu kluba
Iako je Queen’s Park postao profesionalni klub, dogovor članova bio je kako neće postati klub koji nasumično baca novac kako bi “kupio” rezultatski uspjeh, već da žele održivi razvoj i nešto slično moneyball pristupu. Vođeni novom upravom koja je stigla iz IT industrije, imali su san o ulaganju u podatke i znanost te model dovođenja igrača koji su drugima na neki način promakli. Za to im je trebao vizionar i osoba koje može odraditi takav posao. Pronašli su ga u Marijnu Beukeru, bivšem direktoru sportskog razvoja u AZ Alkmaaru. Da, onom istom AZ-u koji je u UEFA Youth ligi ove sezone na putu do finala pobijedio Eintracht Frankfurt s 5:0, Real Madrid s 4:0 i Barcelonu s 3:0, a u konačnici i naš Hajduk s 5:0. Zapravo, Queen’s Park nije mogao doći bliže moneyball pristupu, jer Beuker je u AZ-u surađivao s Billy Beaneom, tvorcem uspjeha Oakland Athleticsa osobno! Osim toga, znanje je stekao edukacijom u Barceloninom Innovation Hubu i diplomiranjem na Johan Cruyff institutu.
Beuker živi za prepoznavanje i razvoj talenata. Objasnio je kako mu nije trebalo dugo da se pridruži ekipi u Queen’s Parku, nakon što su mu objasnili kako žele ulagati u razvoj mladih igrača. Uz to, naglasili su kako smatraju da Škoti zaostaju s razvojem talenata, pa su sami htjeli napraviti korak u sklad s vremenom, povezujući ga s romantičnom pričom o povijesti kluba i njihovoj dubokoj povezanosti s nasljeđem i korijenima nogometne igre.
Beuker se brzo bacio na posao i 2020. klubu dodao 30 eksperata iz različitih područja. Dakako, sve ovo ne bi bilo moguće bez novca, no Queen’s Park odlučan je okrenuti se domaćem bazenu, posebice otkad je Brexit ponovno otežao dovođenje igrača iz ostatka Europe. Beuker tvrdi kako na širem području Glasgowa živi nešto više od milijun stanovnika i kako je to dovoljan bazen za napraviti uspjeh. Referira se na legendarnu priču o Celticu, osvajaču Lige prvaka iz 1967. godine koji je to uspio s igračima koji su svi bili rođeni unutar radijusa 50 kilometara od Glasgowa.
Prepoznavanje pravih igrača
Upravo pričajući o Celticu i Rangersima čiji duopol vlada škotskim nogometom, prihvaća činjenicu da ne može “loviti ribe iz iste mreže“. Međutim, Beuker navodi kako je njegov cilj loviti ribe koje se nalaze “izvan mreže“. Tražit će različite mlade igrače, ne uzimajući u obzir tzv. “wow” efekt. To je efekt kojeg će na svakog gledatelja neke utakmice ostaviti najtalentiraniji i najbolji igrač na terenu, kojeg će uočiti apsolutno svi jer će se zbog njegovih gracioznih pokreta, naš mozak uvjeriti kako je to najbolji igrač na terenu.
Beuker se pita sljedeće: “Najveća razlika je biološka dob. Imate one koji sazrijevaju rano, i one koji sazrijevaju kasno. Većina profesionalnih igrača rođena je u prva dva tromjesečja godine, jer su tako uočeni u dječjim klubovima, ali i kasno sazrijevaju. A s druge strane, igrači u akademijama uglavnom rano sazrijevaju. Zašto je to tako, ako oni koji kasno sazrijevaju imaju bolje šanse postanu profesionalci?”
Nadalje, on smatra da se danas u nogometu preveliki naglasak stavlja na fizičku snagu. Netko tko je dvije godine biološki stariji bit će zamijećen prije od mlađeg igrača, no što se događa kad ga drugi sustignu? A što se događa ako damo trenere visoke razine onima koji kasnije sazrijevaju tijekom tog razdoblja? Stoga Beuker smatra kako se u nogometnim akademijama zapravo propušta velik broj kvalitetnih igrača, a on je spreman njima dati priliku.
Uz one nogometne, Beuker je zaposlio stručnjake iz neuropsihologije, kako bi razumjeli kako mozak najbolje preuzima informacije na što učinkovitiji način. Prvenstveno se fokusirao na one koji su proučavali prednji dio mozga, onaj u kojem su kreativnost, raspon pažnje i prilagodljivost. Osim toga, zaposlio je i stručnjake za životni stil, kao i nutricioniste, programere, administratore baza podataka i slično.
U mlađim selekcijama Queen’s Parka djecu se uči ne samo igrati nogomet, već i savladati 250 motoričkih vještina, a kada vrijeme dopušta, povremeno vježbaju bosi jer to pomaže povezivanju mozga s loptom i poboljšava spretnost.
Beuker želi da ovo bude najbolji program te vrste, no naglašava kako je za ovakvu vrstu projekta potrebno vrijeme – a kad govori o vremenu, misli na desetljeća više no što li misli na godine. Otprilike, ako Beuker i njegov tim identificiraju mlade talente za koje vjeruju da ih mogu oblikovati u igrače koji prvo treniraju svoj mozak, a sve ostalo koriste samo kao alat, proći će najmanje osam godina dok netko od njih potpuno ne postane formirani nogometaš za prvu momčad.
Vremena za razvoj nema
Ali, u nogometu se stvari se istovremeno kreću i sporo i brzo. Nakon što su postali profesionalci, Queen’s Park su sezonu 2019./2020. završili na 5. mjestu 4. lige, da bi u sezoni 2020./2021. putem doigravanja ušli u League One koju su u sezoni 2021./2022. i osvojili te kao prvaci ušli u Championship. Sada traže i treću uzastopnu promociju, što bi bio put kojeg je u posljednjih 20 godina škotskog nogometa prošla i neslavno ugašena Gretna. Poveznice s ovom pričom u Queen’s Parku odbacuju s gnušanjem, navodeći kako između Gretninog i njihovog pristupa stoji ocean razlika.
156 godina povijesti stat će u večerašnju utakmicu s Dundeejem. Ako i ne uspiju pobijediti, Queen’s Park će opet imati doigravanje.
Queen’s Park ima gotovo isključivo ugovor s igračima mlađima od 22 godine, a od početka prošle sezone na posudbu su stizali igrači iz Blackburna, Liverpoola, Stokea i Crystal Palacea. Momčad je svakom sezonom sve mlađa.
Beuker je, kao i svi u ovom projektu, izrazito ambiciozan. Možda će to i trajati godinama, ali postoje postavljeni ciljevi. Trenutno postoje dva škotska kluba unutar UEFA-ine ljestvice 100 najboljih klubova. Cilj je prvo probiti se u UEFA top 800, zatim Top 500 i na kraju Top 250. To za klub podrazumijeva ulazak u Premiership, učvršćivanje pozicije bez straha od ispadanja, a zatim i europske kvalifikacije.
Klubova koji će kopirati ovaj model bit će još. Beuker kaže da se to već događa, baš kao što se dogodilo u Alkmaaru. Ali tu bi program trebao doći na svoje. Ako svi škotski klubovi razviju talente, svi će napredovati i svi će imati koristi. A da biste ponovili ovaj model, potrebno vam je pravo okruženje i prava dugotrajnost kao standard.
“U akademiji zadatak nije razviti što više igrača, već razviti što više onih koje imamo kako bi mogli igrati na potrebnoj razini”, kaže Beuker. “Zato što je jedan od naših snova imati momčad koja se drži i igra našim stilom, s 11 domaćih igrača unutar nje. Prvo morate shvatiti kako bi taj igrač mogao izgledati. A onda se moramo pobrinuti da svatko od nas, u svom poslu, pomogne da taj igrač bude što bolji. Želim imati jedan od najboljih programa na svijetu. Moramo biti okruženje za učenje, stremeći biti bolji, a ne dopustiti da dobro stane na put izvrsnom.”
Dakako, kao i sve lijepe priče, i ova ima svoju drugu stranu, tj. kritike koje dolaze od strane navijača drugih klubova iz nižih liga koji Queen’s Park nazivaju istim kao i PSG, Manchester City i Chelsea, misleći na one koji su uspjeh kupili preko noći. Teret slave i dobrih rezultata ne dolazi bez poslijedica.
Ipak, ekipa koja prvih 5 godina postojanja nije primila ni pogodak, a prvih 7 godina nije izgubila utakmicu i ima jednu od najposebnijih priča u svjetskom nogometu, koja je zaslužna za razvoj igre kakvu poznajemo danas, ponovno je dobila priliku utjecati na razvoj svjetskog nogometa, stoljeće i pol nakon. Iako smo sigurni da osnivači kluba gledaju s neba i nezadovoljno puše kvalitetne cigare i ispiru gorčinu okusa u ustima senzacionalnim škotskim viskijem, kako su to običavali činiti i za života…
