U 77. godini života, nakon terminalne bolesti gušterače, preminuo je slavni švedski trener Sven-Göran Eriksson.
Šveđanin se još prošlog tjedna emotivnim videom oprostio od svih, očito osjećajući i znajući kako su mu ovozemaljski dani odbrojani, a cijelom je svijetu poručio: “nemojte žaliti ni za čime i uvijek se smijte”.
‘Don’t be sorry, smile’ – Sven Goran Eriksson’s poignant farewell message as he says ‘bye’ https://t.co/MLQMp4orEs
— Christopher Hope📝 (@christopherhope) August 21, 2024
Ostvario si je za života Eriksson i još poneki san kojeg, bogatoj karijeri usprkos, nije uspio ostvariti, poput vođenja utakmice Liverpoola na Anfieldu u ožujku.
Eriksson je rođen 5. veljače 1948. godine u Sunneu, gradu na zapadu Švedske, a nakon kratke i skromne igračke karijere, već u 27. godini života odlučio je postati trener.
Vodio je švedske Degerfors i IFK Göteborg s kojim je napravio čudo osvajanjem Kupa UEFA-e u sezoni 1981./1982., što je zaintrigiralo Benficu koja ga je brzo dovela na svoju klupu. I s Portugalcima je stigao do finala Kupa UEFA-e, osvojio dva portugalska prvenstva te postao trenerom Rome i osvojio talijanski Kup.
Nakon kratkog angažmana u Fiorentini, Eriksson se vratio u Benficu i stigao do finala Kupa prvaka kojeg je izgubio od Milana 1990. godine, da bi se vratio na svoje najdraže Apenine i preuzeo Sampdoriju. Na glupi Genoveza zadržao se pet godina, implementirajući brojne taktičke novitete u Serie A nakrcanu zvijezdama, ujedno postavivši visoke standarde po pitanju branjenja i promjene s tzv. obrane “čovjek na čovjeka” na zonsko pokrivanje.
Toliko je Eriksson impresionirao u Italiji da ga je na klupu tada prebogatog Lazija pošto-poto želio dovesti predsjednik Sergio Cragnotti, a Eriksson 2000. godine osvojio naslov talijanskog prvaka, drugi i posljednji u povijesti kluba. Zanimljivo, Erikssonu je to bio i posljednji trofej u karijeri.
Nogometna javnost upamtila ga je ponajviše po angažmanu nakon Lazija, a to je bilo preuzimanje klupe engleske nogometne reprezentacije, kao prvog stranca u povijesti reprezentacije kolijevke nogometa. Englesku je Eriksson odveo na Svjetsko prvenstvo 2002. godine i stigao do četvrtfinala gdje ih je izbacio fenomenalni Brazil predvođen Ronaldinhom, Ronaldom i Rivaldom, a isti je rezultat Eriksson polučio i na Europskom prvenstvu 2004. godine te Svjetskom prvenstvu 2008. godine, oba puta ispavši od Portugala.
Po razilaženju s Engleskom, Eriksson je nastavio karijeru na Otoku i preuzeo Manchester City koji je 2007. godine bio u nastajanju onoga što će postati u sljedećim godinama na razini svjetkog nogometa. Nije njegova druga otočka avantura prošla najbolje, pamtit će se ogroman poraz rezultatom 8:1 od Middlesbrougha, pa je Eriksson odlučio preseliti u toplije krajeve i preuzeti meksičku nogometnu reprezentaciju.
Na klupi Meksika zadržao se tek 6 mjeseci, umalo ugrozivši njihov plasman na Svjetsko prvenstvo 2010., da bi se u ljeto 2009. godine vratio u Englesku i to kao novi sportski direktor ambicioznog niželigaša i najstarijeg nogometnog kluba na svijetu, Notts Countyja, a njegov mandat obilježile su financijske dubioze vlasnika kluba zbog kojih se Notts County umalo i ugasio.
Do kraja karijere Eriksson je s klupe vodio reprezentaciju Obale Bjelokosti, Leicester City, Kinu, egzotičnu reprezentaciju Filipina, da bi se 2019. godine umirovio od trenerskog posla.
Mnogi nogometni stručnjaci smatraju ga jednim od najvećih trenera svih vremena, poglavito po pitanju nogometne taktike i prije spomenute zonske obrane, te visokog presinga u sustavu 4-4-2. Navijači klubova i reprezentacija koje je vodio često su mu zamjerali previše fokusa na rezultat umjesto na dojam, no činjenica je kako je bio revolucionar te kako je svjetskom nogometu razvio neke od njegovih najcjenjenijih igrača, poput Alessandra Neste, Siniše Mihajlovića kojeg je s pozicije krila prebacio na poziciju libera ili stopera, Diega Simeonea, Dejana Stankovića i mnoge druge.
