Nakon što je u sezoni Prve jugoslavenske lige 1983./1984. bila u borbi za naslov prvaka do posljednjih kola, da bi se u konačnici zadovoljila “tek” 4. mjestom s 2 boda zaostatka iza prvaka Crvene zvezde te Partizana i Željezničara koji su imali jednako bodova, ali bolju gol razliku, Rijeka je s optimizmom gledala prema europskim nastupima.
Uz legendarnog Joška Skoblara na klupi, u prvenstvo je Rijeka krenula domaćim pobjedama i gostujućim porazima, što je za bivšu državu bilo uobičajeno, a u 1. kolu Kupa UEFA-e kuglice ždrijeba dodijelile su joj Real Valladolid.
Nakon poraza od 1:0 u prvoj utakmici, uslijedila je pobjeda od 4:1 u uzvratu, u utakmici koja je bila na rubu prekida zbog tipične riječke kiše koja je tu večer nemilosrdno natapala teren Kantride. Ipak, dvama pogocima Adriana Fegica te Miloša Hrstića i Damira Desnice Rijeka je nadoknadila zaostatak iz prve utakmice te s neizvjesnošću iščekivala ždrijeb u Zürichu, koji joj je u 2. kolu dodijelio susret s najvećim klubom na svijetu – Real Madridom.
Prva utakmica, tog 24. listopada 1984. godine, u Rijeci se iščekivala danima. Trener Joško Skoblar nakon ždrijeba je poprilično samouvjereno, gledajući sadašnji kontekst istih ekipa, izjavio sljedeće:
Nisam imao posebnih želja, ali mislim da nismo mogli dobiti boljeg suparnika. Real Madrid je atraktivan i snažan suparnik što će nam pružiti mogućnost da testiramo svoje mogućnosti. Ako smo stvarno kvalitetni, u što čvrsto vjerujem, proći ćemo tu prepreku.
Joško Skoblar
Real Madrid u Rijeku je doputovao dva dana ranije, boravivši u Opatiji, a trenirajući na Kantridi, dok je Skoblar igrače Rijeke povukao u karantenu na Mali Lošinj, tijekom koje je ostao bez kapetana Zvjezdana Radina, koji je napravio transfer u njemačkog drugoligaša Kickers Offenbach.
Stadion je nekoliko sati uoči utakmice već bio dupkom pun, a pod stijene Kantride natiskalo se oko 22.000 navijača, što je bio rekord sve do famozne utakmice posljednjeg kola sezone 1998./1999. protiv Osijeka, kad je na Kantridi bilo i više od 25.000 gledatelja.
S jedne strane našli su se Ravnić, Malbaša, Hrstić, Juričić, Tičić, Sredojević, Stevanović, Gračan, Radmanović, Matrljan, Fegic i gluhonijemi Desnica, a s druge strane za višestrukog prvaka Europe trenera Amancia Amara istrčali su Miguel Angel, Chendo, Camacho, Stielike, Fraile, San Jose, Sanchis, Gallego, Pineda, Lozano i Butragueno.
Sudački zvižduk dat je u 18 sati, a nakon toga su uslijedili mnogobrojni riječki napadi, prvenstveno preko Desnice, Gračana i Juričića, koji su uvelike testirali spremnost golmana Miguela Angela, a prvi udarac domaćinima bio je izlazak Gračana iz igre u 18. minuti. Snage su se ispitivale prvih pola sata, nakon čega je na scenu stupila Rijeka.
Radmanović, koji je zamijenio Gračana, proigrao je slovenskog napadača Adriana Fegica za 1:0, u 41. minuti strijelac prvog gola je proigrao Danka Matrljana koji je zabio za 2:0, a na 3:0 u 58. povisio je ponovno Fegic pogotkom s 30-ak metara. Činilo se kako će Rijeka na Santiago Bernabeu otići s ogromnom prednošću, no grogirani Real Madrid u 82. minuti preko Isidra smanjuje na 3:1.
O tome kakvu su utakmicu mogli vidjeti gledatelji na Kantridi dovoljno govori činjenica da je jedini neocijenjeni igrač bio golman Rijeke, Mauro Ravnić, a svojim perom dojam utakmice dočarao je i legendarni novinar, nažalost pokojni, Orlando Rivetti:
Rijeka je danas mljela svog suparnika bez respekta. Bio je to parni valjak pred kojim su vezni igrači u ljubičastim dresovima bili nemoćni. Uz Fegica, u „kabini režije“ majstorski je igrao Srećko Juričić pored kojeg se Lozano nije previše isticao, a plavokosi kapetan stizao je svugdje na terenu. Treći čovjek zadužen za „vezu“ bio je Radmanović. Raspoložen za igru, paker i pucač. Svi su klipovi besprijekorno radili. Obrana čvrsta i odlučna, napad raznovrstan, ubojit.
Orlando Rivetti
Uzvratna utakmica već je i pticama na grani poznata priča, uz tri isključenja igrača Rijeke i kazneni udarac za domaćina uz tendenciozno suđenje belgijskog suca Schoetersa, ekipa s Kvarnera je izgubila 3:0 i završila svoj europski put, a Real Madrid sezonu okončao osvajanjem istoimenog Kupa UEFA-e, svojeg prvog europskog trofeja još od 1966. godine i osvajanja tadašnjeg Kupa prvaka.
Ono što će Riječanima ostati zauvijek je ta, mala i slatka pobjeda protiv najvećeg kluba u povijesti ovog sporta, koja u kontekstu onog vremena i nije bila tolika senzacija kao što bi to bila danas, u doba sve većeg dispariteta između onih najboljih i najbogatijih te ostatka nogoloptačke karavane.
