Hrvatska reprezentacija isprala je gorak okus splitskog pelina koji je joj nedavno servirao Wales. Napravili su to Vatreni na najbolji mogućin način – pobjedom u Turskoj! Pokazao je nogomet opet zašto je diljem svijeta obožavani sport, jer Hrvatska u ovom susretu dojmom nije pokazala kako s vrućeg terena u Bursi zaslužuje otići s 0:2, no naši su u odlučujućim trenucima dvama pogocima Matea Kovačića prelomili susret i zasjeli na vrh naše kvalifikacijske skupine s 4 boda. Vrh koji, uzgred budi rečeno, trenutno dijelimo s Velšanima koji su s minimalnih 1:0 nadvisili Latviju.
U usporedbi s utakmicom protiv Walesa, Hrvatska je ušla s tri izmjene. Stanišić je zauzeo Juranovićevo mjesto na desnom beku, na suprotnoj je strani zaigrao Borna Barišić umjesto Sose, a Kramarić se pomaknuo u vrh napada umjesto ozlijeđenog Livaje, dok je na poziciju desnog krila stao Mario Pašalić. Euforično su utakmicu započeli vidno “nabrijani” domaćini koji našim igračima s loptom u nogama nisu dali disati. Greška u predaji Brozovića u 5. minuti i loše postavljanje zadnje linije gurnule su Turke u prvu ozbiljniju priliku za Ündera kojeg sjajno proigrava Özcan, no Livaković je fenomenalno obranio. Samo minutu kasnije opet Ünder pokazuje da je dobro raspoložen, driblingom se riješio trojice naših igrača no “plutajući” udarac srećom nije bio opasan po hrvatska vrata. U 10. minuti kardinalno griješi Šutalo, Ünal presijeca loptu koja se odbija do Aktürkoğlua koji sjajno puca – no još bolje brani Livaković. Iz pratećeg kornera zabijaju Turci, no srećom je Aktürkoğlu, koji je ugurao loptu u mrežu iz blizine, bio u osfajdu.
Turci su prvom dijelu utakmice konstantno bili u visokom presingu kojeg se Hrvatska neuobičajeno nije uspijevala riješiti, niti iznijeti loptu mirno iz svoje trećine. Rezultiralo je to čestim dugim loptama gdje su naši igrači bili em malobrojni, em nemoćni pored konstantinopolskih zidina Demirala i Söyüncüa. U 16. minuti vidjeli smo i prvu priliku Hrvatske, Barišićev ubačaj dolazi do kaznenog prostora i Stanišića koji slabo puca. Naročito smo u prvom poluvremenu u nekoliko navrata vidjeli visoko postavljenog Stanišića kojem je prostor otvarao Pašalić koji se s desnog krila uvlačio u sredinu u društvo Kramariću. Bio je to jedini funkcionalni mehanizam naše momčadi u prvom poluvremenu, te jedan koji je naizgled bio više namijenjen igraču Juranovićevih karakteristika, da bi kasnije ipak rezultirao pogotkom – no o tome više kasnije!
U 17. minuti opet nespretno naši gube loptu, Gvardiol je ovaj put bio krivac, nakon manjeg karambola dolazi lopta do Kökçüa koji puca točno u ruke Livakovića. A onda u 20. minuti šok za dotad boljeg domaćina! Vrhunska duga lopta Šutala za Stanišića koji se našao na poziciji desnog krila, duplirali su on i Pašalić turskog lijevog beka, ušli u kazneni prostor, da bi nakon kraćeg kompliciranja u rješenju lopta bila odložena za Kovačića od strane Pašalića, a veznjak Chelseaja zabija za 0:1 protiv toka igre! U 28. griješi Livaković u ispucavanju koje presijeca Ünal, no zatim i naš vratar dobro čita povratnu loptu i hvata ju u ruke. U 32. minuti ponovno je aktivni Stanišić sjajno proletio desnom stranom, došao sve do gostujućeg peterca, no zatim i ušao u krilo golmanu koji izbija loptu u korner.
Nastalo je u tom trenutku malo zatišje di popušta turski presing – ili se Hrvatska bolje nosi s istim usred psihološke prednosti vodećeg zgoditka. Svakako je na psihu ali i plan domaćina uz navedeni pogodak utjecala i ozljeda kapetana Çalhanoğlua koji je morao biti zamijenjen u 38. minuti. Nije u ovom periodu utakmice bilo prilika ni za jednu momčad, a lopta je uglavnom boravila na sredini terena. Već smo počeli pisati rečenicu za kraj poluvremena, a naši opet iz ničega zabijaju za 0:2! “Koprodukcija” Demirala i svježeg İsmaila Yükseka rezultirala je prvo lošim izlaskom na skok, a zatim i greškom u predaji. Dotad uglavnom nevidljivi Modrić isprve sjajno proigrava Pašalića čiji dobri udarac turski vratar brani, ali samo na nogu natrčalog Kovačića koji zabija za povećanje vodstva u najboljem trenutku.
U drugo poluvrijeme Turci opet ulaze rastrčani, očito uvjereni u mogućnost povratka u utakmicu no puštaju i više mjesta u zadnjoj liniji, a naši počinju koristiti otvoreni prostor i izlaziti u kontranapade. U 57. minuti traže Turci penal nakon pada Kadıoğlua u kaznenom prostoru, no ni VAR provjera nije promijenila prvotnu odluku glavnog suca da kaznenog udarca nema. U 58. minuti Modrić uspijeva ukrasti jednu loptu nakon kraće gužve na desnoj strani, sjajno ubacuje za Pašalića koji iz mat-pozicije puca točno u turskog vratara! Domaći u ovoj fazi utakmice pomalo počinju gubiti euforiju pri čemu izmjenama reagira izbornik Stefan Kuntz, a svježa krv stvorila je ponešto opasnosti pred našim vratima. Mijenjao je i Zlatko Dalić, te je po prvi puta u reprezentaciji na poziciji desnog krila zaigrao Josip Juranović.
U 71. minuti je dobro s 20-ak metara pucao Ünder, no išlo je to ipak pored vrata. Ulasci s klupe koji su unijeli nešto živosti poremetili su ponešto formaciju Turaka u defanzivi, što je pak dovelo do toga da su i naši počeli lakše izlaziti s loptom iz svoje trećine. Jedna dobra polukontra Vatrenih razvila se u 77. minuti preko desne strane, a nakon neuspjelog ubačaja završila Perišićevim dodavanjem za Kramarića koji fino puca s ruba kaznenog prostora no pogađa vanjski dio mreže. Prijete Turci minutu kasnije iz prekida, no Demiral glavom puca u ruke Livakovića. U 85. minuti Tosun uspijeva uputiti udarac u gužvi iz okreta, ali malo pored gola. U 93. minuti opet se neugodni Tosun uspio izboriti za udarac u kaznenom prostoru, no pononvno sjajno brani Livaković, a onda Nayir na odbijancu glavom puca preko vrata. U završnim su trenucima utakmice domaći još tražili i jedanaesterac zbog igranja rukom nekog od naših igrača, no švedski je sudac zatvorio knjigu žalbi s tri žvižduka i krajem utakmice!
Bila je ovo po svemu sudeći neobična utakmica koja je samo potvrdila kako je Hrvatska Real Madrid reprezentativnog svijeta! Snaga karaktera da nakon 20-minuta odigranih u potpuno podređenom položaju protiv domaćina čija je tradicionalna euforija, kako na terenu, tako i na tribinama, bila dodatno pogonjena emocionalnim naletom nacionalne tragedije, zabiješ pogodak i relativno mirno privedeš utakmicu kraju, sada je već godinama vodeći trademark Dalićeve momčadi. Ipak, ne može moć karaktera za prizivanjem neosporne individualne kvalitete vječno prolaziti i donositi rezultat, što smo imali prilike vidjeti i u polufinalu Svjetskog prvenstva protiv Argentine. Kao što ne može ni sakriti činjenicu da Hrvatska u susretu protiv, uz dužno poštovanje, kvalitativno inferiornije momčadi nije izgledala dobro na većini pozicija na terenu. S razlogom su kako nama, tako i većini hrvatskih ali i svjetskih novinara, bomboni ispadali iz usta kada smo opisivali igre Joška Gvardiola u proteklo vrijeme, no večeras je odigrao možda i najgoru utakmicu u kockastom dresu. Ukoliko “eye-test” nije bio dovoljan, istaknimo da je Gvardiol osvojio 2/12 duela, izgubio čak 10 lopti, te jednom bio predriblan. Sličnu analogiju možemo prenesti i na Marcela Brozovića, no korijen njegovog problema seže i u klupsku formu koju je, izgleda, upropastio Simone Inzaghi, dobivši od ponajboljeg veznog “terriera” Serie A i svijeta, blijedu kopiju koju smo imali prilike gledati i danas. Bajnu partiju nije imao ni Luka Modrić, a neki kritičari oštrijeg jezika usudili bi se taj prozor proširiti i na period od nekoliko posljednjih utakmica za nacionalni dres, no pojedini lucidni potezi, npr. proigravanje za Pašalića prije prvog gola, i pljesak kojeg je dobio od tradicionalno “neprijateljski” nastrojene turske publike, ali naravno i sve što je kapetan dao najdražem dresu kroz debelo troznamenkasti broj nastupa – pretežu na stranu da Hrvatske bez njega i dalje ne može.
Ostaje se za nadati da ovo bio tek loš dan Vatrenih, koji su naši ipak oplemenili punim plijenom. Na primjeru ove utakmice, kao i one u Walesu gdje su naši većinu susreta izgledali dobro, a na koncu ipak ispustili pobjedu, pokazuju nam samo da je treća nogometna zemlja svijeta – i dalje nepoznanica! Sposobna u jednom trenutku svladati globalnog teškaša, a u sljedećem kiksati protiv liliputanca, Hrvatskoj u ožujku zaista “Dikog uđe, dikod ne uđe”. Ili po novome: “Dikod Turska, dikod Wales!”
