Nekadašnji srpski reprezentativac i golman Rijeke u razdoblju od 2005. do 2008. godine, Dragan Žilić, prisjetio se u razgovoru za mondo.rs razdoblja karijere koje je proveo u Rijeci.
Podsjetimo, Žilić je u za ono vrijeme kontroverznom transferu u mandatu predsjednika Rijeke Roberta Ježića 2005. godine potpisao kao reprezentativac SR Jugoslavije. Tenzije na relaciji Armada – uprava HNK Rijeke bile su visoke zbog navodno politički i nacionalno neprimjerenih fotografija srpskog vratara iz ’90-ih godina, a Žilić o tom razdoblju kaže sljedeće:
Relativno sam kasno potpisao za Rijeku, polovinom srpnja. Dušan Kerkez iz Zrinskog je prešao u Rijeku mjesec dana prije mene bez ijednog problema. Čovjek je rođeni Beograđanin! Ja sam došao iz drugog pokušaja. Mi smo krajem lipnja skoro sve dogovorili s upravom, sutradan mi je javljeno da oni ne mogu protiv navijača. Da nije najpametnije. Ja sam rekao: U pravu ste, nisam ni ja za to i tu su pregovori stali. Poslijee dvadesetak dana mi se javlja menadžer i kaže da Rijeka ponovo dolazi na pregovore. Prvenstvo u Hrvatskoj trebalo je početi za desetak dana, a oni su prije toga igrali Superkup Hrvatske na Poljudu protiv Hajduka, gde je njihov vratar pogriješio i klub je odlučio da im je neophodan novi čuvar mreže. Bez ikakvih dilema su se odlučili za mene. Išli su protiv volje navijača. U Beogradu su mi rekli da mi jamče punu sigurnost, meni i obitelji ako pristanemo doći. Ja sam sjeo, porazgovarao s obitelji i odlučio potpisati.
Svoju odluku i doček u Rijeci Žilić je detaljnije obrazložio:
Najrealnija i najistinitija priča je da sam ja tada imao 31 godinu. Čekao sam par klubova iz Turske, Grčke… Prijelazni rok je već dobrano prolazio, polovica klubova je već počela pripreme. Rijeka je baš zagrizla i poslije razgovora s obitelji nisam više imao dilema oko odlaska tamo. Mi smo bili smješteni u Opatiji, mislio sam da ne mogu imati neugodnosti. Svašta se može dogoditi na terenu, ali nisam ništa na nacionalnoj bazi nisam doživljavao od protivničkih igrača. Oni su mi stvarno jamčili punu sigurnost, tako je i bilo. Kasnije se dogodio nemio incident u gradu, ali je od toga prošlo godinu i po dana. To je bila izolirana situacija. Više je bilo pritiska od navijača, što je opet apsurd jer nisam imao toliko problema s protivničkim navijačima koliko s Armadom. Prvih šest mjeseci je bilo baš, baš burno. Poslije utakmice u Zagrebu, gdje smo pobijedili Dinamo na Maksimiru, situacija se počela smirivati, počelo je mirnije razdoblje što se tiče odnosa Armade prema meni. Dvije tribine mi plješću, Armada se od toga ograđuje. Malo čudna situacija.
Komentirao je Žilić i percepciju Rijeke u hrvatskoj javnosti:
To se događa u sredini koju ostali dijelovi Hrvatske, posebno navijači Hajduka i Dinama, pogrdno zovu “crvenom Rijekom”, “srpskom Rijekom”. Takve riječi, takve uvrede, ja doživljavam u Rijeci od Armade koju ostali navijači, kao što su Torcida ili BBB, prozivaju da su srpski navijači. Bilo je tu svakakvih priča, svakakvih pisanja… Armada s takvim uzvicima nije nailazila na odobravanje centralne tribine i one tribine ispod stijena. Čak su dobivali i zvižduke. A dogodilo se da je Rijeka tu sezonu skinula sve ograde na stadionu, kaže Žilić.
U konačnici, nakon 3 sezone, Žilić je napustio Rijeku:
Dalić je došao 2007. godine i poslije priprema već sam u četvrtom, petom kolu stekao dojam da jedva čeka da me makne s gola. Imali smo solidne rezultate, mislim da smo pobijedili Hajduk, relativno smo dobro stajali na ljestvici, ali nekako sam osjetio da jedva čeka da me skloni. Jednu utakmicu sam preskočio zbog ozjede protiv Zadra i poslije toga me više nije vraćao na gol. Na kraju smo poniženi s 0:6 na Maksimiru protiv Dinama, Dalić je na kraju sezone otišao iz Rijeke. Otišla je uprava koja je me je dovela, došlo je do smanjivanja troškova i malo su se nekorektno ponijeli prema meni. Posljednju polusezonu sam trenirao s juniorima, izgurao sam nekako tih šest meseci i u siječnju prešao u Goricu iz Slovenije, nekih šezdesetak kilometara dalje.
Dragan Žilić osvojio je Kup u dresu Rijeke 2006. godine, tri i pol sezone proveo je na Kantridi:
Mi i sada rado odlazimo u Opatiju i Rijeku, gde se prošetamo Korzom. Najčešće smo smješteni u Opatiju, odemo obiteljski. Nikada nisam zažalio što sam došao.
