Epidemija puknuća prednjeg križnog ligamenta (ACL), koja hara velikim europskim ligama i svjetskim nogometom je bez presedana i na putu je da obori sve rekorde.
Do početka prosinca, 25 igrača iz La Lige, Premier League, Serie A, Bundeslige i Ligue 1 pretrpjelo je ono što se smatra najtežom uobičajenom ozljedom među sportašima općenito, a posebno nogometašima. Prošle godine, u isto vrijeme, “samo” ih je 16 bilo ozlijeđeno, što predstavlja povećanje od 36 posto.
Španjolski As je kontaktirao dr. Kevina R. Stonea, 68-godišnjeg američkog ortopeda, kojeg se smatra jednim od vodećih svjetskih stručnjaka za liječenje i rekonstrukciju koljena. Kevin je osnovao i vodi kliniku The Stone Clinic u San Franciscu, koju od 1988. godine posjećuju brojne sportske zvijezde iz Sjeverne Amerike i Europe.
Osim što vodi istraživanja o tehnikama implantacije ligamenata životinja u ljude i hormonalnim tretmanima za ubrzanje oporavka, ovaj iskusni liječnik napisao je bestseller Play Forever, u kojem zagovara povratak sportaša u aktivno bavljenje sportom, čak i nakon ozljeda koje drugi liječnici smatraju “nespojivima sa sportom”.
U intervjuu za As, Stone je odgovarao na veliki broj pitanja, između ostalog je li uopće svjestan povećanog broja ozljeda ligamenata koljena kod nogometaša:
Naravno da jesam. Veliki sam ljubitelj nogometa, zapravo sam ga i sam igrao dugi niz godina. Upravo me ozbiljna ozljeda koljena zadobivena na terenu potaknula da se profesionalno specijaliziram za ovo područje. Moj mentor, ortopedski kirurg Richard Steadman, koji je liječio vrhunske europske nogometaše, rekao mi je na početku karijere da ću dati veliki doprinos ortopediji ako uspijem izmisliti način za zamjenu meniskusa i hrskavice. Tako sam krenuo u istraživanje. Svjestan sam da sve više profesionalnih nogometaša doživljava pucanje ligamenata koljena, ali moram reći da je to neizbježno.
Upitan za razlog povećanog broja ozljeda, za koje se često krivi zgusnuti raspored utakmica, Stone kaže:
Razloga za povećanje ima mnogo, a raspored bi mogao biti jedan od njih. No, to nije ni približno glavni razlog. Mi koji proučavamo ovu temu već dugo tražimo uzroke i, samim time, prevenciju. No sama priroda nogometa, ono što čini njegovu veliku ljepotu, onemogućuje to: nogometaši postaju sve bolji i snažniji. Snaga u duelima obrambenih igrača se povećava, a ne samo to: napadači mijenjaju smjer sve brže i s više vještine. Nadmašuju ono što mi smrtnici možemo učiniti.
Objasnito je Stone to u medicinskim terminima i u vezi s pucanjem križnog ligamenta:
Jednostavno je. Što nogometaš brže mijenja smjer prilikom driblinga, to je ligament koji povezuje femur i tibiju izloženiji toj sili. Dakle, mi liječnici znamo da, kako naši igrači postaju jači i brži, njihovi pokreti postaju, da tako kažemo, ‘manje prirodni’. A ligament, koji na to nije naviknut, pati. Često do te mjere da pukne.
Nadodao je i da prevencije zapravo nema:
Općenito govoreći, nema prevencije. Kaže se da će, ako su okolni mišići, poput onih u bedru, jači, biti manje ozljeda. Ali to nije matematička teorija, očito. Zašto onda skijaši, koji imaju te mišiće razvijenije od bilo koga drugog, i dalje doživljavaju bezbroj pucanja križnih ligamenata? Postoji prevencija, mogli bismo reći, genetska, i u Sjedinjenim Državama se pokazala učinkovitom na sveučilišnoj razini među ženama. Uspjeli smo ispraviti način na koji naše sportašice skaču kako bi ligamenti manje pucali.
Dodatno je pojasnio i kako:
Posljednjih godina proveli smo mnogo vremena s našim sportašicama, podučavajući ih kako doskočiti iz skoka s jednom nogom u neutralnom položaju. Razlog je taj što su žene, općenito, zbog šire zdjelice, imale tendenciju doskakivanja s nogama okrenutim prema unutra, što je ligamente koljena dovodilo u još veći rizik. Zbog toga su naše sportašice imale višu stopu puknuća ligamenat nego muškarci. Ali nakon što smo ih naučili kako pravilno doskakivati, stopa pucanja ligamenata, barem na srednjoškolskoj i sveučilišnoj razini, sada je u skladu s razinom kod muških timova. A zatim, tu su i promjene pravila igre kako bi se ograničio kontakt, poput onih u američkom nogometu.
Na pitanje o tome je li se broj ozljeda križnih ligamenata u NFL-u smanjio, Stone kaže:
I dalje ovih ozljeda ima mnogo, jer je to sport u kojem užitak gledanja leži upravo u kontaktu, ali promjena pravila uspjela ih je smanjiti. U američkom nogometu, početni udarac se prije izvodio s igračima na oba kraja terena. Dvije su ekipe trčale jedna prema drugoj punom brzinom, a ozljede su bile ogromne, pa se odlučilo promijeniti pozicije igrača. Sada su bliže jedni drugima tijekom početnog udarca kako bi se smanjila sila kontakta.
Stone je imao i komentar na to bi li potencijalno promijenio neko od pravila u europskom nogometu, kako bi se ozljede smanjile:
Nešto slično, ali to je nemoguće. Ljepota nogometa leži u snazi brzine i domišljatosti s loptom među nogama. Sjećam se da su stručnjaci prije provodili mnogo vremena analizirajući površine, pitali smo se je li prirodna trava bolja za zglobove od umjetne, ili obrnuto, i to je godinama bila tema debate. Ali ni tu nismo došli do dogovora. Naše se istraživanje sada fokusira na najbolji i najbrži mogući oporavak od ovih ozljeda.
Zaključio je i s važnosti prevencije:
Prevencija je ključna, naravno. Ali veliko je pitanje što nakon ozljede: kako se što brže i što bolje oporaviti? Kako popraviti ligamente tako da se sportaš vrati na teren u savršenom stanju i ne dobije artritis? Naše se istraživanje trenutno fokusira na to. Kako zaštititi zglob koljena nakon što dođe do ozljede?
Na tom tragu, Stone je osnovao Crosskart, tvrtku koja pokušava omogućiti uspješnu implantaciju ligamenata životinja, poput onih svinjskih, u ljude:
Trenutno je sve to na čekanju. Tragedija je morati ukloniti dio sportaševog koljena kako bi se rekonstruirao drugi dio. Jer sada, ako netko pukne ACL, za rekonstrukciju se mora uzeti dio patelarnog ligamenta, kvadricepsa ili, još gore, tetiva stražnje lože. Uvijek bismo to radije učinili s donorskim tkivom, ali opskrba tkivom mladih, zdravih donora vrlo je promjenjiva i vrlo teška u Europi. Svinje su zdrave životinje i nema etičkog problema u korištenju njihovih tkiva u ljudima. One su su zdrave životinje. Koriste se za prehranu, pa nema problema s tim da idu u klaonicu i da nam se njihova tkiva dostavljaju. Problem je što svinje, kao i sve životinje, imaju ugljikohidrat, specifičan antigen koji ljudi nemaju, a kada ih transplantirate, dolazi do oblika odbacivanja. Zato smo izmislili tehniku za uklanjanje tog antigena i, dakle, humaniziranje životinjskih tkiva.
