Kratka povijest riječkih hat-trickova (2/2)

Povijesni pregled riječkih hat-trickova u prvom smo dijelu teksta završili s Davorom Vugrincem koji je u HNK Rijeci odigrao jednu sezonu, ali svakako sezonu za pamćenje. S druge strane u bijelom smo dresu tijekom godina vidjeli mnoge epizodiste, no malo koji se može pohvaliti sjajnim učinkom u jednoznamenkastom broju nastupa za Rijeku.

Srušio je Manchester United, a u Rijeci izdržao tek nekoliko mjeseci

Prigodno je stoga drugi dio ovog teksta započeti baš s takvim primjerom. U ljeto 2006. Vugrinčev prelazak u Dinamo i umirovljenje Fredija Bobica je trebalo zamijeniti dovođenjem novog teškaša, a riječka je uprava to pokušala napraviti dovođenjem Elvira Bolića. Iako je tada bio u poznim godinama, s nepune 34 godine, Bolić je u svojim kopačkama nosio pregršt iskustva i stotine golova u dresu turskih velikana, kao i rušenje Manchester Uniteda na Old Traffordu nakon 40 godina neporaženosti na svom terenu.

Nakon što je u svom debiju u 4:1 Superkup-porazu od Dinama odmah zabio, Bolić je nastavio s paranjem mreža, da bi u 4:2 pobjedi protiv Kamen Ingrada ugradio i trogodak. U tom je trenutku bio na sjajnih pet golova u samo četiri nastupa, da bi u sljedeće tri utakmice propustio zabiti. Nakon toga je u domaćem 0:1 porazu Rijeke od Hajduka izbila svađa između BiH strijelca i tadašnjeg trenera Rijeke Dragana Skočića. Današnji izbornik U21 reprezentacije nije koristio Bolićeve usluge u sljedeće dvije utakmice, a nakon narednih loših rezultata potjerao je iskusnog napadača, ali i tadašnjeg kapetana Danijela Šarića. Dva su veterana tako na ružan način završila svoje bogate klupske karijere.

Drugo dokazivanje Ahmada Sharbinija i neumorni Đalović

I dok su navijači Rijeke, a vjerojatno i poneki suigrači žalili za pogocima koje bi Bolić isporučio, jedan je mladi napadač sigurno bio zadovoljan! Ahmad Sharbini je i nakon sezone 2005./06. u kojoj se iskazao kao dokazani golgeter ponovno morao čekati svoje mjesto pod suncem, a u rezultatski neuspješnoj sezoni 2006./07. svakako valja istaknuti 25 pogodaka starijeg brata Sharbini, kojima je utabao svoj put k najboljem riječkom strijelcu od nezavisnosti.

Uz nekoliko doppietta, Sharbini je u tih godinu dana upisao i dva hat-tricka. Prvi je stigao u 4:1 pobjedi nad Cibalijom, dok je drugi put zabio sve riječke pogotke u 1:3 slavlju nad Zagrebom. Rijeka je tu sezonu završila na sedmom mjestu među 12 momčadi, a Sharbini bi vjerojatno bio i prvi strijelac lige da te sezone domaćim travnjacima nije harao nezaustavljivi Eduardo da Silva koji je zabio čak 34 gola.

Sharbini je tog ljeta napustio Rijeku i otišao u Ujedinjene Arapske Emirate, a za razliku od zadnja dva prijelazna roka, klupske su strukture ovaj put našle pravu zamjenu. Iz Zagreba je stigao Crnogorac Radomir Đalović koji je, po uzoru na Ahmada, sezonu 2007./08. završio kao drugi strijelac lige. Ispred njega je s tri pogotka više završio Zadrov Želimir Terkeš, a utrka za titulom najboljeg strijelca svoj je vrhunac imala baš u ogledu dva kluba. Tog 16. travnja 2008. u utakmici koja je zorno prikazala kako su Bijeli igrali te sezone, Rijeka je slavila 5:3, a i Đalović i Terkeš zabili su po trogodak svaki!

Zakon braće

Đalović je napustio Kvarner nakon godinu dana igre, a Rijeka je sezonu 2008./09. započela s četiri uzastopne utakmice bez zabijenog gola. Upražnjeno mjesto u napadu pokušali su popuniti Nedim Halilović koji je u Rijeku stigao tog ljeta (i napustio je prije dolaska jeseni), Alen Škoro koji je čekao izlazni transfer i mladi nedokazani Sandi Križman. Nikome od navedenih to nije istinski pošlo za nogom, da bi povratak Ahmada Sharbinija na jesen utabao put k jednom od najmoćnijih riječkih napada u cijeloj povijesti kluba.

Godinu dana ranije kao klupski projekt broj jedan konačno je postavljen ultratalentirani Anas Sharbini, Ahmadov mlađi brat. Mladić koji je kod ranijih trenera dobivao tek mrvice, kod Zlatka Dalića je dobio desetku na leđima, kapetansku traku oko mišice, i bezuvjetno povjerenje, te je to vratio sjajnim partijama na terenu. Povratkom Ahmada koji je uvijek bio Anasovo “sidro”, Anas je dodatno podigao nivo svojih partija. Nije puno trebalo Ahmadu da namjesti svoje nišanske sprave, te smo u narednih godinu dana gledali vjerojatno najbolji bratski tandem koji smo ikad vidjeli na HNL travnjacima, uz dužno poštovanje braći Mujčin i ostalim kandidatima za tu laskavu titulu.

Već je u rujnu Ahmad u Kup-gostovanju kod Metalca u Sisku zabio svoj povratnički trogodak, da bi isti učinak isporučio i Anas krajem sezone. Na Kantridu je tada stigao jako dobri Slaven Belupo, no napustio je istu pognute glave i sa šest golova u mreži, pri čemu su braća zabila pet pogodaka. Bio je to Anasov prvi hat-trick u Bijelom dresu, no ne i posljednji…

Raspucana Rijeka u istom je ritmu otvorila sezonu 2009./10., a već u prvom kolu na Kantridu je stigao prvoligaški debitant – Lokomotiva. I tada kao i danas prepuna obećavajućih mladića, no bez potrebne doze iskustva, vatreno krštenje Lokose je kući vratilo sa šest pogodaka u mreži. Utakmica nazvana “Zakon braće” po tada popularnoj TV-seriji donijela nam je na domaćim travnjacima, a vjerojatno i šire, nikad viđeni fenomen gdje su Ahmad i Anas oboje zabili po tri pogotka, a Anas je u čudesnoj partiji pritom i svom bratu asistirao za dva od tri gola!

Crni riječki dani

Riječko ispadanje iz Europe od tada jakog Metalista iz Harkiva značio je kraj nadanja da će bankovno osiromašena Rijeka preživjeti s Anasom u svojoj svlačionici. Nakon nekoliko propalih pokušaja transfera, poglavito onaj u Dinamo koji je već krenuo tiskati dresove s prezimenom Sharbini, oboje su braće u, za navijače posebno bolnom, transferu preselili u Hajduk. Bio je to početak sunovrata Rijeke koja je usprkos unosnom transferu kroz sljedeće tri godine muku mučila s financijama, a poglavito rezultatima.

Povratak Đalovića ublažio je riječke golgeterske muke no nije ih u potpunosti riješio. Matija Matko, a kasnije i Ivan Rodić i Hebert Alférez nisu opravdali uloženo povjerenje, dok za domaće nade Vedrana Gerca, Dražena Pilčića i Armanda Mancea nekako nikada nije bilo strpljenja. Da je u arsenalu vlastite izrade bilo baruta, pokazuje baš primjer Vedrana Gerca koji je bio zadnji produkt Rijekine omladinske škole koji je zabio ligaški trogodak prije Veldina Hodže. Gercu je to pošlo za nogom 10. travnja 2010. kada je uglavio tri zgoditka u 1:5 pobjedu nad Međimurjem.

Nitko kao Andrej Kramarić

Morali su riječki navijači čekati više od tri godine da bi vidjeli novi hat-trick svojih igrača… Naravno, u tom se vremenskom periodu sve promijenilo za Bijele ulaskom Damira Miškovića i talijanskog kapitala u klub. U sezoni 2012./13. udarali su se temelji sjajne momčadi koja je 2013./14. harala hrvatskim, ali i europskim travnjacima. Rijeku su u sljedećim godinama predvodili rasni strijelci, no sve je krenulo s Leonom Benkom koji je protiv velškog Prestatyna zabio tri pogotka – i to sva tri glavom! – u visokoj 5:0 pobjedi u 2. kvalifikacijskom kolu Europa lige.

Benka je naslijedio u Dinamu otpisani, a u Rijeci preporođeni, Andrej Kramarić, koji je u samo 500-injak dana u bijelom dresu upisao svu silu golgeterskih rekorda, među kojima i 6 hat-trickova što je apsolutni rekord za igrača Rijeke u periodu RH. Krenimo od dvostrukog, gotovo trostrukog, hat-tricka koji je Krama sprašio Zmaju iz Blata u šesnaestini finala Hrvatskog kupa. Zabio je tada čarobni napadač čak osam golova otočkom niželigašu u 11:0 pobjedi Riječana, pri čemu je zabio i s glavom i s obje noge.

Da to može ponoviti na nešto višoj razini, Kramarić je dokazao nekoliko tjedana kasnije u ludih 3:3 protiv Istre 1961 gdje je zabio sva tri riječka gola, a svoju apsolutnu klasu potvrdio sljedeće sezone kada je još jača Rijeka hat-trickom Kramarića prvo deplasirala Hajduk na Kantridi u 4:2 pobjedi, a potom isto napravila i velikanu europskog nogometa Feyenoordu u 3:1 pobjedi u sklopu grupne faze Europa lige. Nije sve ovo bilo dosta napadaču Rijeke, pa je još zabio pet golova Lokomotivi u 6:0 pobjedi, ostavši prvi strijelac Rijeke ali i prvi strijelac lige u sezoni 2014./15., premda je Rijeku zamijenio Leicesterom već na polovici sezone!

U Kraminoj sjeni

Zbog Kramarića su u drugi plan pali i ostali trostrijelci tih godina, a u 1:5 slavlju nad Lokomotivom na proljeće 2014. hat-trick je zabio i Ivan Krtanović. Epizodist sličan onome s kojim smo započeli tekst, Adis Jahović, svoj je trogodak zabio farskom Víkinguru u ljeto iste godine, a Brazilac Moisés imao je rijetki podvig da kao veznjak zabio hat-trick, učinivši to u 6:1 pobjedi nad Zadrom iste te sezone.

Red je da i s jednim od najupečatljivih napadača Rijeke u novijoj povijesti završimo ovaj pregled, jer sve što je stiglo u sljedećim godinama teško već spada u povijest te je navijačima Rijeke i dalje svježe u sjećanjima. No, da ne ostanu zaboravljeni, spomenimo da su po tri ili više golova u dresu Rijeke otada pa do danas zabijali: Marin Tomasov, Mario Gavranović, Alexander Gorgon, Héber, Antonio-Mirko Čolak, Jakov Puljić, Denis Bušnja, Robert Murić, Josip Drmić, Franjo Ivanović, i naravno onaj koji je autora i inspirirao na tekst – Veldin Hodža.