Stadion na kojem je Zlatko Dalić upisao svoj 72. nastup na klupi Hrvatske, izjednačivši se s pokojnim Miroslavom Blaževićem, nosi ime Timsah Park. Timsah na turskom znači krokodil, a ime je hommage nadimku Bursaspora, kluba koji inače igra na ovom stadionu. Legenda kaže kako su nadimak dobili 1995. godine u 1/4 finalu Intertoto kupa i utakmici protiv njemačkog Karlsruhea za koje je u toj utakmici grao i naš Slaven Bilić. Naime, sjajan gol još jednog igrača iz naših krajeva, Elvira Baljića, proslavili su “crocodile walkom” tj. gusjenicom, nakon čega se nadimak uvriježio među navijačima.
Crocodile walk je u smislu proslave ekstravagantan i privlači pozornost svih promatrača, u suprotnosti s onime kako se ponaša životinja po kojoj je dobio ime. Krokodil je predator iz zasjede. On kamuflirano, bez pokreta, smireno, strpljivo i iz prikrajka čeka da se plijen osjeti sigurno, da mu se približi, prije nego li ga nevjerojatnom silinom i brzinom iznenađujuće napadne. Krokodil ne može plijen sustići u dugoj potjeri, ali ga na faktor iznenađenja i brzog udara, može anulirati.
Ne znamo je li Zlatko Dalić svoju taktiku za utakmicu protiv Turske pripremao razmišljajući o tome kako krokodil skautira svoj plijen, no i ono što se u drugom poluvremenu događalo protiv Turske, neodoljivo podsjeća na proces kojeg krokodili prolaze nakon hranjenja, procesuirajući hranu između 10 i 20 dana u stanju apsolutnog mirovanja. I Hrvatska je nakon dva ujeda u prvom poluvremenu, tad kad ih je Turska najmanje očekivala, u drugom poluvremenu usporila utakmicu i ostavila protivnike daleko od opasnosti po svoj gol.
Krokodilska je Hrvatska u ovu utakmicu krenula s 3 izmjene u odnosu na utakmicu protiv Walesa, što prisilno, što odlukom izbornika: Mario Pašalić nominalno je bio na desnoj polušpici umjesto ozlijeđenog Marka Livaje, što je značilo da Andrej Kramarić ponovno seli u vrh napada. Promjene je izbornik napravio na bekovskim pozicijama, umjesto Juranovića i Sose su startali Borna Barišić i Josip Stanišić. Pretpostavka je bila kako bi na desnoj strani defanzivno odgovorniji Stanišić trebao zatvoriti lijevo krilo Aktürkoğlua koji u Galatasarayu ove sezone igra odlično. S druge strane, Barišić je dobio priliku ispred Sose, koji nikako svoju bundesligašku formu ne uspjeva prenijeti u reprezentativni dres.
U nebrojenim smo navratima naglašavali, a posljednji puta prije samo 3 dana: Nogomet zna biti okrutan sport. Ali, ovisno s koje strane rezultata, on zna biti i nevjerojatno darežljiv. Kako drukčije objasniti ono što smo imali prilike vidjeti u prvih 45 minuta utakmice? Zaboravni navijački puk kojem dojam utakmice često varira o tome kojim rezultatom utakmica završava, tokom mandata Zlatka Dalića zaista nije mogao vidjeti previše iznenađenja. Pragmatičnost, smirenost u predaji lopte, sigurnost, spor ritam koji razgrađuje suparnika i uvlači ga u zonu gdje ga Zlatko Dalić i želi vidjeti. Stil je to igre koji ne imponira, koji ne oduševljava, ali koji već 5 godina donosi rezultate. Mnogi će se ironično osvrnuti na ponekad patetične izjave o tome kako smo najbolji kad je najteže, kako pobjeđujemo u utakmicama kad je najteže, kako nebrojeno puta iskazujemo poniznost, pobjednički mentalitet i srčanost – ali što ako je sve od navedenog uistinu točno?
Baš takvu smo Hrvatsku imali prilike gledati u prvih 45 minuta, tokom kojih su Turci dobili 51 duel naspram Hrvatskih 25, od čega u zraku je omjer bio čak 15 – 5. Uputili su 7 udaraca na gol u odnosu na hrvatskih 4 te usprkos manjem posjedu lopte (38 – 62 %), bili opasniji po Dominika Livakovića koji je u 3 navrata spašavao hrvatski gol, pokazavši još jednom koliko je sjajan u obrani udaraca u zoni između 10 i 20 metara od svojih vrata.
Hrvatska je od početka krenula s posjedom lopte iz zadnje linije, a Brozović se ipak spuštao nešto dublje između Šutala i Gvardiola u izgradnji napada. Ako do lopte nije mogao doći on, tada se u sličnu zonu spuštao Mateo Kovačić, koji nije nužno dodavanjima tražio okomitost, već je svojim kretanjem s loptom u nogama osvajao prostor. Zadnji dio zlatnog terceta, Luka Modrić, kao i u Real Madridu ove sezone, bio je uglavnom oslobođen dužnosti izgradnje napada i pomaknut na rub druge trećine bliže Kramariću i Pašaliću.
Izgradnja napada Hrvatske imala je svoje izazove u prvih 25 minuta, posebice zbog atipično velike količine pogrešaka u predaji lopte stoperskog dvojca Gvardiol i Šutalo te Brozovića i Modrića. Brozović, koji pod Simoneom Inzaghijem više nije standardni prvotimac, odigrao je jednu od lošijih utakmica za reprezentaciju i bio predriblan čak 8 puta, dobivši pritom tek 3 od 15 duela. Priključio mu se i Modrić s nekoliko neforsiranih pogrešaka, a zabrinjavajuće je bilo što su pogreške dolazile bez visokog pritiska Turske na našu zadnju liniju. Na taj su način Turci brzo u 3 navrata tokom prvih 15 minuta na pogon Hakana Çalhanoğlua razbranili Dominika Livakovića. Za sam kraj, Hrvatska je i primila pogodak iz kornera, poništen zbog zaleđa Aktürkoğlua. I u toj se situaciji još jednom iskazala slabost branjenja ubačaja iz kuta kod prenošenja lopte na 2. stativu, no centimetri su u ovoj situaciji bili na strani Hrvatske, pa se nije ponovio “slučaj Wales”.
S druge strane, u nekoliko navrata kad je Turska i imala loptu u kontinuiranom posjedu, Pašalić i Perišić su radili dobar posao u visokom pritisku na zadnju liniju Turske, a iz takve je situacije stigao i vodeći pogodak. Vraćamo se na početak i pragmatičnost ideje koju je u igri imao Zlatko Dalić, računajući na mehanizam izgradnje napada po desnoj strani.
Da Josip Šutalo ima sjajnu dugu loptu znaju svi pratitelji HNL-a, a to je pokazao i u 20. minuti igre. Turska, ohrabrena prethodnim napadima, krenula je u visoki presing, a Stanišić je bijegom prema naprijed iskoristio prostor kojeg mu je oslobodio Modrić navlačenjem krila Aktürkoğlua. Oslobodio se prostor od 40 metara i ulaskom Pašalića u sredinu napada, a Šutalova lopta je pronašla Stanišića iza leđa čuvara Kadıoğlua. Uslijedilo je sjajno primanje i povratna lopta za udarac Pašalića i Kovačića. Hrvatska se u tom navratu u turskom šesnaestercu našla u završnici u situaciji 5 na 5, Pašalić i Kovačić su se na sekundu činilo se spetljali, ali u konačnici je Kovačić napravio ono što mu se kroz karijeru najčešće zamjeralo – mirno realizirao šansu udarcem u daljnji kut ukopanog turskog vratara.
Turke primljeni pogodak nije pokolebao, dapače, što se poluvrijeme bližilo kraju, to su bivali sve uspješniji u izlasku iz visokog presinga naše napadačke linije, a i obranu su pomaknuli bliže centru, zbog čega je patila distribucija lopte hrvatskog veznog reda. Trajala je ta situacija 15-ak minuta, sve do izlaska Çalhanoğlua zbog ozljede u 38. minuti. To je poremetilo planove turskog izbornika Stefana Kuntza jer je bio ključan u turskoj ideji presjecanju lopti iz hrvatske obrane i brzom proigravanju napadača.
Vraćajući se opet na nogometne postulate, kako to obično biva, igrač koji je ušao umjesto Çalhanoğlua, İsmail Yüksek, u najgorem mogućem trenutku za Tursku radi ogromnu pogrešku u sredini terena. Loše primanje rezultiralo je brzom reakcijom kad je bilo najpotrebnije: Brozović proigrava Modrića, on Pašalića koji ulazi iz drugog plana i puca, a na odbijenu loptu nalijeće Kovačić koji ponovno ispraća napad do kraja i postiže gol za 2:0.
Drugo je poluvrijeme Hrvatska igrala na sličan način kao i protiv Walesa. Smireno, usporavajući tempo, čuvajući rezultat i držeći Turke daleko od naših vrata. Pomogla je i taktička varijanta izmjene u 65. minuti kada je Juranović zaigrao na desnom krilu umjesto Pašalića, pomogavši tako Stanišiću u borbi s razigranom turskom lijevom stranom napada.
Hrvatska je stigla do 8. uzastopne pobjede na gostujućim terenima uz gol razliku 19:2, a Turci su se mogli samo hvatati za glavu, razmišljajući o onoj staroj nogometnoj poslovici o neiskorištenim i iskorištenim prilikama, no Kovačić je bio neumoljiv. U svojih 92 utakmice za reprezentaciju prije ovo susreta bio je postigao tek 3 pogotka, od čega je protiv Portugala u Ligi nacija 2020. godine također zabio doppiettu. Za igrača koji kroz karijeru nije postigao previše pogodaka, njih 24, a u posljednjih 3 godine tek 4, ovo je dobrodošao napredak i kruna kvalitetnog nogometa kojeg pruža za reprezentaciju još od Svjetskog prvenstva. Dojma smo kako je spremno preuzeo uzde vođe reprezentacije, a to se vidi i na njegovom govoru tijela i učinku na terenu. Krokodilska Hrvatska treba i jednog krokodila koji ide protiv evolucije ove vrste.
