Nakon još jednih produžetaka koji su postali uobičajena pojava u mandatu izbornika Zlatka Dalića, Hrvatska je pobjedom od 4:2 došla do finala Lige nacija i osigurala već četvrtu medalju u svojoj kratkoj samostalnoj povijesti. Rezultati su od 2018. zapanjujući: srebro i bronca na Svjetskom prvenstvu i sada finale Lige nacija. Bez sumnje izbornik nosi neopisivu odgovornost za navedene uspjehe, ali Dalić svejedno i dalje nije stekao titulu vrsnog taktičara. Mnogi njegove zasluge pripisuju isključivo psihološkom dijelu igre, no Dalić je usto među najboljim reprezentativnim trenerima na svijetu. Protiv Nizozemske je potvrdio svoje znanje, ali i pokazao stare boljke.
Kada se u medijima pojavio “potencijalni” sastav Hrvatske za polufinalnu utakmicu većina, ako ne i svi pratitelji reprezentacije, pomislili su kako je u pitanju puko novinarsko nagađanje ili tek bezopasni mamac za suparnika. Sat vremena prije starta ipak se u zapisniku pojavila navedena formacija. Ivan Perišić na beku, Domagoj Vida u roli stoperskog partnera Josipu Šutalu i Luka Ivanušec kao lijevo krilo. Ne treba spominjati da ovo nije ni približno ičemu što je Hrvatska igrala ranije. Vida nije aktivan član prve jedanaestorke već par godina, a Perišić je kao lijevi bočni u formaciji s četiri nazad odigrao tek dva susreta u karijeri, dok Ivanušec nije ni bio na popisu za Svjetsko prvenstvo koje se igralo prije svega sedam mjeseci. Bez ijedne prijateljske utakmice uoči novog okupljanja i s tjedan dana lakših priprema po završetku sezone, Dalić je odlučio navedenoj trojici pružiti potpuno povjerenje. I isplatilo mu se – četverostruko.
Nizozemska je bila specifičan protivnik u ovom polufinalnom ždrijebu. Kao i Španjolska promijenili su trenera nakon Svjetskog prvenstva. Louisa Van Gaala zamijenio je Ronald Koeman, nizozemska igračka legenda koji se dosad baš i nije proslavio u trenerskoj karijeri, pogotovo ne na klupi Barcelone. S vrlo malim i pomalo nerelevantnim uzorkom utakmica pod njegovom trenerskom palicom, Dalić i stručni stožer nisu mogli biti sigurni što očekivati od domaćina Final Four turnira te im je jedino ostalo da optimiziraju vlastitu igru, nadajući se da će to biti dovoljno za neutralizirati tajanstvenog suparnika.
U konačnici, Koeman je, barem prividno, nastavio za prethodnikom. Također je, kao i Van Gaal, koristio formaciju u posjedu s tri nazad gdje se jedan stoper, konkretno Lutsharel Geertruida, izvlači u sredinu s Frenkiejem de Jongom i osigurava brojčanu nadmoć nad Hrvatskom u prvoj fazi igre. Problemi za Nizozemsku nastali su kada je trebalo materijalizirati taj posjed. Svakako je nerazumljiva odluka bila povlačenje Denzela Dumfriesa na mjesto desnog stopera, ograničavajući njegovu slobodu kretanja, nešto što mu je Van Gaal itekako bio omogućio za vrijeme svog mandata. Jedan od najboljih mladih bekova po pitanju ofenzivnog doprinosa tako je ostao “zarobljen” u svojoj trećini, a Nizozemska se, izuzev pogrešaka kod pojedinaca u hrvatskim redovima, mučila stvoriti konkretne prilike pred golom Dominika Livakovića. Iako se činilo da domaćini sa svojih pet udaraca unutar šesnaesterca u prvom poluvremenu imaju utakmicu u svojim rukama, uglavnom se zapravo radilo o lošem početku za hrvatsku obranu, prije svega Vidu i Perišića. Obojica su djelovali sporo i često su znali griješiti u svome pozicioniranju, a sve je kulminiralo nakon što je Šutalo osjetio potrebu da on sam popuni sve rupe u defenzivi. Gol u 34. minuti Donyella Malena pao je upravo nakon niza individualnih pogrešaka gdje je jedna karika lanca pucala za drugim, otkrivši sve mane sastava koji nije bio u potpunosti upoznat sa sustavom koji je trebao upogoniti.
Unatoč neobećavajućem prvom poluvremenu, Dalić nije povukao niti jednu izmjenu, čvrsto vjerujući u svoju prvobitnu ideju. Lakoćom kojom je Hrvatska zatim zaigrala ne može se taktički objasniti, ali što god da je izbornik poručio svojim igračima u svlačionici bilo je ključno za provedbu njegova plana koji je za cilj imao poboljšati hrvatsku napadačku potenciju. Perišić koji je u veljači napunio 34 godine u sebi više nema eksplozivnost i brzinu prvog koraka koju je imao ranije, a i konstanta nastupa u klubu značajno mu je opala, ali zato još nije izgubio nevjerojatnu izdržljivost koja mu je i omogućila da ponovno oživi karijeru rekvalifikacijom na takozvanog “wingbacka”, lijevog bočnog u formaciji s tri braniča. Ideja da se Perišića pomakne dodatno nazad ležala je u tome da Hrvatska dobije novu opciju za širenje terena u suparničkoj trećini, posao koji je na drugoj strani mogao odrađivati i Josip Juranović. S Perišićem i Juranovićem uz aut liniju, Daliću su u halfspejsovima bila potrebna krila koja će loptu moći prenijeti od veznog reda do bokova. U takvu zamisao savršeno se uklopio Dinamov Luka Ivanušec koji se izvanrednom posljednjom polusezonom vratio u reprezentativni kadar. Njegova je uloga na krilu bila u potpunosti drugačija od one koju je Perišić inače igrao sve ove godine. Od Ivanušeca i Marija Pašalića kao suprotno krilo tražilo se da prime loptu na poziciji najvišeg igrača u rombu i distribuiraju istu bekovima ili Andreju Kramariću koji je imao miješovitu rolu u susretu s Nizozemskom. Plan koji je na početku izgledao pogubno i sasvim pogrešno na kraju je polučio velike uspjehe u napadu, nadomjestivši slabiji obrambeni dio.
Poslije pogotka za preokret i sjajne Ivanušecove asistencije u 72. minuti, Dalić se odlučio braniti do isteka vremena. Izveo je Ivanušeca za Nikolu Vlašića što je značilo da se okreće izrazito okomitoj igri, a Juranović je zamijenjen Josipom Stanišićem koji je po prirodi prije stoper nego bek. To je zapravo bila i jedina pogreška stručnog stožera na utakmici, ali nije prvi put da se ona događa. Nebrojeno je već puta Dalić išao zatvarati utakmicu da bi primio gol u posljednjim minutama, a i nebrojeno je puta rečeno kako je rano zatvaranje najgora moguća opcija u bilo kojem stanju utakmice. Ako se momčad brani sa šestoricom u zadnjoj liniji i prepušta posjed suparniku, što je bio slučaj s Hrvatskom u posljednjih desetak minuta, jedini je mogući ishod ili da nitko ne zabije gol ili da ga suparnik u konačnici zabije. Ne postoji povoljan scenarij za momčad koja brani vodstvo, jedino nada da protivniku neće ući nekakav odbijanac na čemu su se opeklo bezbroj ekipa kroz nogometnu povijest. U hrvatskoj situaciji, Noa Lang je i postigao taj odbijanac u šestoj minuti sudačke nadoknade. Takav rasplet događaja mogao je biti poguban, baš kao i u četvrtfinalnom ogledu protiv Turske na Euru 2008. godine, utakmice koje se komentator kroz prijenos stalno prisjećao. Ipak, ova Hrvatska koja je izašla u drugom poluvremenu imala je u sebi već prepoznatljivi hrvatski štih koji ju karakterizira od početka Dalićevog mandata, a protiv Nizozemske bio je kompletiran i intrigantnom taktičkom postavkom.
Maestralni zgoditak Brune Petkovića, čiji smo značaj i nezamjenjivost u Dinamovom dresu i sami apostrofirali uoči polufinala, konkretizirao je novi hrvatski uzlet i potrebnu stabilizaciju u produžetcima. Smirenost kojom ova reprezentacija igra u najstresnijim trenutcima je nenadmašna, pogotovo uračunavši sve “potrese” koje je doživjela od Dalićevog preuzimanja klupe. Imati sposobnost da u bilo kojem trenutku dobije reakciju momčadi je nešto što krasi samo nekolicinu trenera, ali bila bi uvreda prema Daliću kada bi se zanemarili i njegovi nerijetki proračunati taktički potezi koji su i naposljetku bili temelj prve pozicije u skupini Lige nacija s Austrijom, Danskom i Francuskom (!) te ovom izborenom finalu.
