Dinamo je pobijedio Rijeku u velikom derbiju 33. kola, stekao četiri boda prednosti i tri kola prije kraja praktično obranio titulu prvaka. Do kraja prvenstva Dinamo će još na Maksimiru ugostiti Osijek i Rudeš te ići u goste Slaven Belupu. Ovisno o rezultatima Rijeke protiv Varaždina i Osijeka, sedmu uzastopnu, osamnaestu u posljednjih devetnaest godina te dvadeset i petu ukupnu titulu Dinamo će neminovno potvrditi kroz nekoliko tjedana.
Činjenični je ovo zaključak nevjerojatno dominantnih Dinamovih brojki kojima vlada domaćim nogometom već dva desetljeća, uzevši čak 40 od mogućih 64 trofeja od hrvatske samostalnosti, a ta bi se brojka ovisno o ishodu finala Hrvatskog nogometnog kupa mogla popesti za jedan do dva trofeja. Ipak, put do ovog naslova bio je sve samo ne posut ružama.
Dinamo je krvario, Dinamo je bio ranjiv, Dinamo je bio na konopcima, Dinamo je doživljavao rezultatske katastrofe i proživljavao neke od najtežih trenutaka u modernijoj povijesti, na terenu ali i izvan njega. Od odlaska ključnih igrača na kraju ljetnog prijelaznog roka, smjene trenera Igora Bišćana nakon dramatičnog ispadanja u kvalifikacijama za Ligu prvaka protiv AEK-a i svih događaja koji su tom dvomeču prethodili, bijega Sergeja Jakirovića s Rujevice na Maksimir pa ispadanja protiv praške Sparte u playoffu Europske lige. Dinamo se stoga morao “zadovoljiti” grupnom fazom Konferencijske lige u kojoj je uspio izgubiti od Ballkanija, Viktorije Plzen, dok su u HNL-u bodove protiv Plavih uzimali i Gorica i Hajduk.
Sergej Jakirović uspio je “preživjeti” nevjerojatno turbulentnu Dinamovu jesen, vjerojatno i zbog toga što su u Dinamovoj upravi u tim trenucima zaokupljeniji bili borbom za očuvanje vlastitih pozicija i novom, nešto demokratičnijom erom u Maksimirskoj 128, a iz kola u kolo se pisalo i raspravljalo o njegovoj sudbini. Hajduk je, na valu optimizma i euforije, kalendarsku 2024. godinu dočekao s dvoznamenkastom bodovnom prednosti, uz famozne dvije odgođene utakmice manje Dinama, i činilo se kako će ova sezona biti ta prekretnica koja se u hrvatskom nogometu očekuje još od Rijekine titule iz sezone 2016./2017.
Kad je Dinamo u nastavku prvenstva 23. siječnja na domaćem terenu poražen s 3:0 od Lokomotive, činilo se kako su sve njihove dionice potonule i kako će se titula slaviti na Jadranu. Namjerno ističem Jadran, s obzirom da se u priču oko potencijalne borbe za prvenstvo uključila i ekipa koju je malo tko vidio na tom mjestu – Rijeka.
Klub s višestruko manjim budžetom od Zagrepčana i Splićana u sezonu je ušao sramežljivo i na mala vrata, nakon što se u dobrom dijelu sezone 2022./2023. nalazila na začelju prvenstvene ljestvice. Rekonstrukciju ekipe započeo je Sergej Jakirović, a nastavio karizmatični, ekscentrični novinarski nemesis Željko Sopić. Rijeka je složila mladu, poletnu, energetičnu i cjenovno prihvatljivu ekipu koja je nadmašila sva očekivanja stigavši do borbe za naslov prvaka nekoliko kola prije kraja.
I Rijeka, a do prije nekoliko tjedana i Hajduk, imali su Dinamo koji je bio na konopcima, ranjiv, izgubljen, opterećen uredskim i navijačkim previranjima. Ekipa s Rujevice do prve epizode ovog finala HNL-a, one protiv Lokomotive, imala je bodovnu prednost, pozitivan niz, fantastičnu energiju i simbiozu s rasprodanim tribinama.
Usprkos porazu protiv Lokomotive kojem su kumovale individualne greške u obrani, ove sezone rijetko vidljive, Rijeka nije imala poteškoća s kreacijom i igrom. I u sinoćnjem, možda i najznačajnijem HNL derbiju u povijesti s obzirom na vrijeme u kojem se odigravao i težinu koju je nosio, Rijeka je imala sve na pladnju. Imala je sjajnu taktičku pripremu utakmice, imala je terensku inicijativu i ogroman broj udaraca na gol. Gotovo je nemoguće provjeriti, no 25 godina gledanja HNL utakmica i pedantnog sjećanja dovoljno je za reći kako sam gotovo siguran da nikad niti jedna ekipa protiv Dinama u HNL utakmici nije na gol pucala 26 puta, dok su Dinamova 3 udarca na gol tijekom 90 minuta igre najmanje ikad zabilježena u jednoj utakmici HNL-a.
Rijeka je imala i vodstvo od 1:0 u 49. minuti iz kaznenog udarca kojeg je realizirao Marko Pjaca te naklonost mađarskog suca koji je propustio pokazati drugi žuti karton Lindonu Selahiju zbog očiglednog prekršaja na Martinu Baturini u 55. minuti, a i nakon toga je imala još nekoliko prilika za postizanje pogotka, pogodila i stativu preko Ivana Smolčića. Rijeka je dala sve, imala je sve – no nije bilo dovoljno.
Floskula je reći “to je nogomet”, ali jedan je od razloga zašto je ovaj sport toliko omiljen i voljen diljem svijeta. Ne postoji niti jedan drugi sport u kojem možete toliko dugo biti u podređenom položaju i gubiti u svim relevantnijim statističkim kategorijama, a na kraju izaći kao pobjednik. Taj jedan trenutak inspiracije i individualne kvalitete ponekad je dovoljan za slavlje, a to se Dinamu sinoć i dogodilo kroz Brunu Petkovića i Arbera Hoxhu.
Sreća tj. imati sreće je fenomen kojeg u sportu često koriste oni koji su izgubili, kako bi omalovažili ili umanjili protivnički uspjeh. Kao i u životu, ovaj fenomen definira iskustvo proživljavanja malo vjerojatnih ili nevjerojatnih događaja. Tako će navijači Rijeke, a vjerojatno i veći broj neutralaca reći kako je Dinamo sinoć na Rujevici imao puno sreće. Ipak, postavlja se pitanje je li sreća to kad Bruno Petković s 20 metara prebaci živi zid i ostavi ukopanog (doduše, i loše postavljenog) Nediljka Labrovića? Je li sreća to kad Arber Hoxha u 89. minuti napravi upravo ono zbog čega je na zimu doveden i plaćen više od milijun eura, te bijegom i driblingom pored Mateja Mitrovića pogodi suprotan kut za pobjedu vrijednu naslova prvaka?
Ovim će se pitanjima u idućih nekoliko tjedana i mjeseci zamarati Riječani, dok će se odgovorima hraniti DInamovci, svjesni kako su i na kraju ove sezone izašli kao pobjednici, prvenstveno jer su imali najveću individualnu kvalitetu. Dinamo tijekom većeg dijela sezone nije igrao najbolji nogomet u HNL-u, štoviše, Sergej Jakirović za razliku od svih njegovih prethodnika na klupi Modrih, nije imao problem postaviti se u podređeni položaj na terenu i protiv Hajduka, Osijeka ili Rijeke. Taktiziranje i kalkuliranje se Dinamovom treneru u Europi i porazima od Sparte, Viktorije te PAOK-a nije isplatilo, dok je u HNL-u stigao do onog jedino važnog, koraka od naslova prvaka.
Ipak, osim razloga za zadovoljstvo zbog ostvarenja konačnog cilja kojeg Dinamo ima u svakoj sezoni, prevelike euforije u Maksimiru ne bi trebalo biti jer temelji ekipe nisu idealni. Pokazala je to i jučerašnja utakmica, a Rijeka je ostavila puno bolji dojam, prebacivši težište igre na Dinamovu polovicu, dok je presing i polupresing iz igre u potpunosti odsjekao Dinamov trozubac Kulenović – Petković – Baturina.
Iako je Sergej Jakirović uoči kraja sezone odlučio iskušati novu taktičku varijaciju i igrati s trojicom igrača u obrani te sam pretpostavio kako će i na Rujevicu istrčati s istim sastavom, dio mene je razmišljao i o tome da bi za Dinamo protiv Rijeke i njene postavke u igri bilo bolje zaigrati u formaciji 4-2-3-1.
To se tijekom prvog poluvremena i evidentno pokazalo. Rijeka je konstantno stezala obruč na dvadesetak metara od gola Ivana Nevistića, natjerala Dinamo da se brani u niskom bloku, no usprkos 15 udaraca na gol, treba istaknuti također i da je tek jedan od njih završio u okviru gola Dinamovog vratara, točnije, većina se pokušaja svodila na neprecizne udarce iz daljine ili one koji su završavali u bloku.
Dobar je posao u napadu Rijeke radio Franjo Ivanović, boreći se s korpulentnijim Kevinom Theophileom-Catherinom igrajući leđima prema golu, a istovremeno u fazi obrane natjeravajući Dinamove stopere na mnogobrojna nerezonska ispucavanja lopte i pogrešne predaje. Sam Theophile-Catherine tako je tijekom 90 minuta igre poslao tek 1 preciznu dugu loptu, dok je njegov kolega Stefan Ristovski s lijeve strane imao tek 66% točne predaje lopte.
S druge strane, Rijekini su stoperi Mitrović i Radeljić odnosili gotovo sve duele s Petkovićem i Kulenovićem, riskirajući pritom puno svojim visokim postavljanjem kojeg Dinamo ipak nije uspjevao niti mogao kazniti u prvih 45 minuta s obzirom da je imao velikih poteškoća izaći iz Rijekinog presinga, a napadačka im se ideja uglavnom svodila na individualne akcije fizički moćnog i motoričnog Pierre-Gabriela po desnoj strani napada.
Svoju je pogrešku na poluvremenu Jakirović uočio i ispravio, promijenivši sustav na četvoricu igrača u obrani, zbog čega je Dinamo počeo bolje stajati na terenu, iako se to u ključnim statističkim komponentama, osim posjeda lopte, i dalje nije vidjelo. Trener Dinama imao je ideju umrtviti Rijekinu energiju i gol koji je, koliko-toliko, visio u zraku tijekom prvog poluvremena. Kazneni udarac kojeg je realizirao Marko Pjaca u 49. minuti i s kojim je Rijeka zasjela na prvo mjesto ljestvice uživo s 2 boda prednosti pokvario mu je planove, ali ono što se dogodilo u 54. minuti zapravo je na neki način usmjerilo daljnji tijek utakmice.
Iako bi današnje tiskovine, u slučaju da je Dinamo na Rujevici sinoć izgubio, brujale o tome kako je mađarski sudac propustio pokazati Selahiju drugi žuti karton zbog oštrog starta na Baturini, činjenica da ga je Željko Sopić nekoliko sekundi nakon toga izvadio iz igre bila je jednaka kao i da je Selahi zbog crvenog kartona napustio teren. Motor riječkog veznog reda i potencijalno najbolji igrač HNL-a ove sezone uopće ključ je Sopićeve Rijeke i u fazi napada i u fazi obrane. Maratonac čeličnih pluća onaj je koji svojim ogromnim radijusom kretanja dozvoljava Pjaci, Fruku, Hodži i Pašaliću da se razmašu u fazi napada i vode manje brige o fazi obrane, a njegovim izlaskom iz igre težište se igre počelo sve više seliti ka golu Labrovića, koje je za posljedicu imalo i izjednačujući pogodak.
Individualna klasa ono je što lomi nogometne utakmice, a individualnu klasu Dinamo ima u Bruni Petkoviću. Prvo uspješno Petkovićevo pronalaženje međuprostora između Rijekinog veznog reda i obrane rezultiralo je kašnjenjem Radeljića u start i prekršajem za žuti karton na 20-ak metara od gola Rijeke. Da je nekim slučajem Netflix snimao dokumentarac o ovoj utakmici, dramatična glazba i krupni planovi pratili bi Petkovićevo i Labrovićevo lice dok su imali svoj “Mexican standoff” preko živog zida. Uslijedio je kratki zalet, udarac, a lopta se zakoprcala u mreži iza riječkog vratara. Bio je to prvi Dinamov udarac u okvir gola na utakmici, a iako je Rijekin reprezentativni vratar nemoćno slijegao ramenima uz komentar “a šta ja tu mogu” koji se mogao pročitati s usana, ostaje dojam kako je Labrović uvelike pogriješio u postavljanju živog zida i sebe.
Nije trebalo nikoga iznenaditi što je Željko Sopić po primljenom pogotku krenuo va banque i ubacio još dvojicu napadača u igru, jer neriješeni je rezultat Rijeci bio ekvivalentan porazu. Rizik se umalo isplatio Smolčićevom vratnicom u 82. minuti, a Rijekino širenje linija prepoznao je Jakirović i za posljednjih nekoliko minuta uveo Hoxhu, što mu se u konačnici isplatilo minutu prije kraja utakmice. Riskantna postavka Rijeke otvorila je autoput za kosovarskog krilnog napadača koji je iz drugog udarca u okvir gola postigao i drugi Dinamov pogodak kojeg su vjerojatno novi/stari prvaci proslavili ispod tribine na kojoj se okupljaju najžešći navijači Rijeke.
Rijeka gol na Rujevici nije bila primila još od 10. prosinca 2023. godine i poraza 4:2 od Slaven Belupa, a strijelac za 4:1 u 85. minuti bio je baš Arber Hoxha. U tih gotovo 6 mjeseci između, Rijeka je na Rujevici igrala 7 utakmica, postigla 19 i primila okruglih 0 pogodaka. U 2024. godini stigla je do 14 pobjeda u svim natjecanjima i upisala tek 3 poraza. Dominirala je i protiv Dinama, upisavši ga u povijesno statistički negativne knjige – i nije bilo dovoljno.
Rijekina mladost pojačana ponekim rutinerom odradila je sezonu izvan svakih očekivanja i u Rijeci, kad se emocije slegnu, ne bi trebali biti nezadovoljni raspletom sezone. Do trofeja još uvijek mogu stići kroz kup, za što će Željko Sopić morati nanovo mobilizirati ekipu nakon ogromnog energetskog pražnjenja ove nedjelje. Ipak, ne trebaju se ni tješiti porazima, jer samo su pobjede put ka izgradnji pobjedničkog mentaliteta, no pravo je pitanje hoće li i s kime će od ove ekipe Sopić krenuti u ljetnje pripreme za sljedeću sezonu, a slična stvar vjerojatno čeka i njegovog kolegu Jakirovića.
Iako pobjednik u nogometu može biti samo jedan, rezultat je ideal i ono što vječno ostaje zapisano u povijesne knjige. Statistikama udaraca na gol, xG-om od 2,59 naspram Dinamovih 0,22 bavit će se samo fanatici i oni čija ekipa teren napušta poražena, no dugoročno će i pobjednička ekipa trebati pogledati duboko u svoje odaje i početi raditi na ispravljanju svega onoga što u ovom trenutku nije dobro. Bit će to teško, ako su svjesni da, parafrazirajući reklamni spot hrvatskog izbornika Zlatka Dalića “Dinamovo dobro – nije dovoljno dobro“.
